Republika Srpska za početnike - osnovni pojmovi

Ovaj rječnik pojmova je nastao u okviru projekta “Za 20. rođendan, želim sve o njoj da znam”, a neću vam reći ko ga finansira jer mi i onako nećete vjerovati. Važno je da se plaća.

Blickrig giljotina - munjevita akcija SNSD u cilju suzbijanja korupcije u partiji i društvu generalno. Ova akcija dogovorena je na Kozari i provedena toliko munjevito da je javnost u Republici Srpskoj nije ni primjetila.

Nepotizam - najbolji primjer majčinske i očinske ljubavi zaposlenih na budzetu.

Teletabisi - junaci crtanog filma koji su bili inspiracija krativnom direktoru preduzeća Tamaris prilikom uređenja parka ispred Palate Predsjednika Republike Srpske.

Po - govori neartikulisano i crvene je boje. Najsocijaledmokratskiji teletebis među teletabisima.

Dževad Galijašević - čovjek koji ništa drugo ne vidi u Bosni i Hercegovini do "vehabija", ali mu je na tome zahvalna samo Republika Srpska.

Ari Livne - novi ključar Banja Luke i najbolji dokaz da pored Glamočaka postoje i drugi ljudi koji vole ovaj grad.

Anton Kasipović - ministar prosvjete koji se uvijek iznenadi kada se govori o korupciji na Univerzitetu. Poznaćete ga po čeličnom stomaku i teflonskom obrazu

Lejla Rešić - Wikipedia tvrdi da je to ministrica uprave i lokalne samouprave u Vladi RS, ali ne smijemo garantovati jer i Wikipedia griješi.

Gorana Zlatković- Google je predstavlja kao ministricu za primanje i davanje različitih nagrada i diploma, obični ljudi ne znaju ko je ona.

JP „Željeznice Srpske“ - iako su u velikim gubicima, skupili su dovoljno novca da pošalju rođendanski telegram RTRS.

Referendum - riječ koja se stalno spominje u Republici Srpskoj ali niko ne zna kako izgleda.

NATO - asocira na nešto vrlo bezobrazno na šta nikako ne smijemo da nasjednemo, osim ako se drugačije ne odluči referendumom, jer su Bošnjaci na to već nasjeli.

Rusija – neopisivo. Da biste je poznali morate da budete pravoslavac i pročitate sve od Dostojevskog i Tolstoja.

Evropska unija - za većinu građana Republike Srpske najbolji dokaz da se sve može raspasti samo je potrebno biti strpljiv.

Predizborni period - 30 dana kada političari rade kao sumanuti, govore razne besmislice i obećavaju da će se promjeniti.

Zajednički kandidat opozicije - stvorenje slično Drekavcu, kažu da postoji ali ga niko još nije vidio.

Slogan - obično se rimuje sa Srpska i sviđa užoj rodbini predsjednika stranke

Bilbord - mjesto gdje nas kandidat neke političke partije gleda sa visine

Centralni miting u Banja Luci - jedini način da mladi iz Gacka besplatno dođu u Banjaluku, dobiju sendvič i isti dan vrate se u Gacko.

Izborna ćutnja - dan kada svi političari zaćute, a Predsjednik i Premijer Republike Srpske na dnevniku RTRS otvore nekoliko preduzeća.

Izbori - dan kada glasači biraju između manjeg i većeg zla. Neki od njih ni to ne umiju, pa se ti listići proglase nevažećim.

Koalicija - žrtvovanje političkih partija zarad opšteg dobra entiteta i naroda

Kičma - prema mišljenju Premijera Repubublike Srpske trenutno najveća prijetnja makroekonomskoj stabilnosti ovog entieta.

Filmski kritičari - osjećaj za lijepo i pravedno u filmu, koje su naši borci stekli u ratu i ne žele da izgube u miru

Rok scena - postoji samo u Banja Luci i Prijedoru i za nju je karakteristično da imaju 4 bubnjara i 5 gitarista koji su istovremeno članovi 10 grupa

Lešinari - navijači FK Borac koji kada nisu zadovoljni igrom i rezultatom svoga tima kamenuju linijske sudije.

Projekat - dokaz da mediji mogu da zarađuju pare, a da ih niko ne čita ili gleda.

Demofest - najbolji dokaz da vlast ima sluh

Twitter - nešto na računaru što ima svaki SNSD-ovac ali ne zna šta da radi sa njim

Ne može teškoća pobjediti dvije olakšice

Očajavanje znači osjećaj potpunog beznađa i tjeskobe koji prožima i obuhvata dušu i razum podjednako. U takvom stanju čovjek je ophrvan pesimizmom i gubljenjem nade, čak i onda kada ima realne mogućnosti da popravi svoje stanje. Uzvišeni je objavio: ‘’Ako čovjeku milost Našu pružimo, pa mu je poslije uskratimo, on pada u očajanje i postaje nezahvalnik.’’ (Hud, 9.) Dvije su vrste očajavanja: očajavanje u pogledu Allahove milosti i očajavanje u pogledu stanja u kojem čovjek živi i koje proživljava. Očajavanje je u islamu zabranjeno u svim varijantama i to direktnim slovom Kur’ana: ‘’I nikako nadu ne gubi!’’ (El-Hidžr, 55.) I ne samo to, već je Allah, one koji gube nadu u Njegovu milost, nazvao nevjernicima i zabludjelima, objavivši: ‘’Samo nevjernici gube nadu u Allahovu milost.’’ (Jusuf, 87.) Zatim: ‘’Nadu u milost Gospodara svoga mogu gubiti samo oni koji su zabludjeli!’’ (El-Hidžr, 56.)

Čuvaj se okova očajavanja

Očajavanje simbolizira teške okove koji čovjeka sputavaju da slobodno i trezveno misli, djeluje i živi. Oni ga čvrsto prikivaju za zemlju i čine nemoćnim za bilo kakvu aktivnost, trud i akciju. A samo zbog jednog jedinog razloga, što je očaj njime u potpunostio ovladao, i što okom pesimizma gleda na sve ono što ga očekuje u budućnosti.

Kada čovjek zapadne u takvo stanje, onda je to jasan znak da on ima ružno mišljenje o Allahu, da je oslabilo njegovo pouzdanje u Allaha, te da se prekinula i posljednja nit nade u mogućnost ostvarivanja životnih ciljeva. Takav čovjek je prije svega sam sebi loš primjer, jer su ga briga i tuga učinili pasivnim, a očaj je u njemu ubio posljednju iskru života.

Iskreni vjernik ne smije nikada dozvoliti da ga očaj nadvlada. Jer, kako da očaj nađe puta do vjerničkog srca kad je on svjestan kur’anske poruke:‘’I ne gubite nadu u milost Allahovu; samo nevjernici gube nadu u Allahovu milost.’’ (Jusuf, 87.) Ili, kako vjernik može smatrati svaki trud uzaludnim, a zna da se u kosmosu ništa ne dešava bez Allahove volje i odredbe, kao što stoji u ajetima: ‘’Nema nevolje koja zadesi Zemlju i vas, a koja nije, prije nego što je damo, zapisana u Knjizi, - to je Allahu, usitinu lahko, da ne biste tugovali za onim što vam je promaklo, a i da se ne biste previše radovali onome što vam On dade. Allah ne voli nikave razmetljivce, hvalisavce.’’ (El-Hadid, 22-23.) Onaj ko razumije poruke ovih kur’anskih istina, udarce sudbine dočekuje snažne volje, s potpunim zadovoljstvom, iskrenom odlućnošću i traženjem izlaza u prihvatanju uzroka, prirodnih zakonitosti koje je Allah uspostavio u životu, a koji vode do uspjeha i spasa.

Kur’an u dušama vjernika usađuje duh nade i optimizma i na mnogim mjestima poručuje: ‘’Ne gubite nadu u Allahovu milost!’’ (Er-Rum, 53.) Islamski učenjaci su kazali: ‘’Da nije nade neimar nikada ni jednu građevinu ne bi sagradio, niti bi poljoprivrednik ijednu stabljiku zasadio.’’

A poznati ashab Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, Abdullah ibn Mes’ud, rekao je: ‘’Da mi stave žeravicu u usta i da se ona u mojim ustima ugasi, draže mi je nego da za neku Allahovu odredbu kažem: ‘’Kakva je ovo odredba?! Da se bogdo nije desila!’’ U hadisi-kudsiju koji je zabilježio Ibn Hiban, stoji da je Allah dž.š. rekao: ‘’Ja sam uz mišljenje Moga roba o Meni, pa neka misli o Meni šta hoće.’’ Komentirajući ovu predaju, imam Ševkani je rekao: ‘’Onaj ko o Allahu misli lijepo i dobro, Allah se prema njemu odnosi u skladu s tim mišljenjem, i obrnuto, ko Allahu loše misli, Allah se prema njemu odnosi sukladno njegovom mišljenju o Allahu.’’

Uzroci očaja

Dva su glavna uzroka očaja. Prvi je požurivanje i ubrzavanje događaja i sudbine, na što aludira sljedeći ajet: ‘’Čovjek i proklinje i blagosilje; čovjek je doista nagao.’’ (El-Isra’, 11.) Najmalodušniji ljudi su oni koji požuruju sudbinu, i oni najprije i najlakše zapadaju u očaj, posebno onda kada se stvari ne odvijaju po njihovim željama i planovima. Drugi uzrok je gledanje na događaje i životnu zbilju zemaljskim, a ne nebeskim mjerilima. Prenosi se da je neki čovjek rekao mudracu: ‘’Ja se bojim svojih neprijatelja.’’ Mudrac mu je odgovorio kur’anskim ajetom: ‘’Ko se u Allaha uzda On mu je dosta.’’ (Et-Talak, 3.) Čovjek je onda kazao: ‘’Ali, oni spletkare protiv mene.’’ Mudrac mu je ponovo odgovorio kur’anskim ajetom: ‘’A spletke će pogoditi upravo one koji se njima služe.’’ (Fatir, 43.) Nakon toga čovjek je rekao: ‘’Međutim, mojih neprijatelja je mnogo.’’ Mudrac mu je i treći put odgovorio Kur’anom: ‘’Koliko su puta malobrojne čete, Allahovom voljom, nadjačale mngobrojne čete!’’ (El-Bekare, 249.) Upravo tako treba da se ponašaju vjernici. Ukoliko sve ono što nas snađe u životu budemo vraćali na Allahovu odredbu, sigurno je da nikada nećemo očajavati, već će nam srca ostati čvrsto vezana za nadu u Allahovu milost i Njegovu pomoć.

Traži pomoć od Allaha

Na početku svoje poslaničke misije, Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, doživio je mnogobrojne uvrede i iskušenja od strane nevjernika iz plemena Kurejš: Ebu Leheba, Hakema ibn Ebul-Asa, Ukbe ibn Ebi Muajta, Adija ibn Hamra’ Es-Sekafija i Ibnul-Asda’a el-Huzelija. Oni su bili njegove komšije i niko od njih nije primio islam osim Hakema ibn Ebul-Asa. Abdullah ibn Mes’ud prenosi hadis u kojem stoji: ‘’Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, klanjao je namaz kod Kabe, a Ebu Džehl je sa svojom družinom sjedio nedaleko od Kabe. Zatim je neko od njih upitao: ‘’Ko će uzeti utrobu deve ili ovce i baciti je na Muhammedova leđa kada on učini sedždu?’’ Pa se javio nesretnik između njih, Ukbe ibn Ebi Muajt, koji je donio utrobu od ovce, zatim je sačekao da Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, učini sedždu, a onda ju je bacio na njegova leđa. Ja sam to gledao, ali nisamo mogao ništa učiniti. Ebu Džehl i njegova družina su se smijali tom prizoru, a Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, je i dalje bio na sedždi i nije podigao glavu dok nije došla njegova kćerka Fatima r.a., koja je skinula utrobu s njegovih leđa i obrisala mu glavu. Nakon toga, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, učio je dovu: ‘’Moj Allahu, kazni Kuriješije!’’ To je ponovio tri puta, što je njima teško padalo, jer su vjerovali da se dova kod Kabe uslišava. Zatim je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ponovo učio dovu spominjući imena kolovođa nevjerstva: ‘’Allahu moj, uništi Ebu Džehla, Utbeta ibn Rebiu, Šejbu ibn Rebiu, Velida ibn Utbu, Ummejju ibn Halefa, Ukbe ibn Ebi Muajta!’’ Tako mi Allaha, veli Ibn Mes’ud, na Bedru sam vidio mrtva tjelesa svih onih koje je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, spomenuo u svojoj dovi.’’ Zato, dragi brate, ne očajavaj, i znaj da tvoj Milostivi Gospodar čuje tvoje dove, da će ti On dati snagu i pomoći ti onda kada te tvoji neprijatelji skole sa svih strana. U to ni malo ne sumnjaj! Tvoje je samo da radiš koliko možeš, a zatim digneš ruke prema nebu i kažeš: ‘’Ja Rabb!’’ Ostalo prepusti Svemoćnom Gospodaru.

Poslije teškoće dolazi olakšanje

Allah dž.š. je u Kur’anu obećao, a On nikada neće iznevjeriti obećanje, objavivši: ‘’Ta, zaista, s mukom je i last, zaista, s mukom je i last!’’ (El-Inširah, 5-6.) Ljudi često iznevjere svoje obećanje, krše ugovore i mjenjaju zakone koje sami pišu, ali, Allah svoje obećanje ispunjava i Njegovi zakoni se nikada ne mjenjaju. Pobožni učenjaci iz prvih generacija kada su razmišljali o značenju ovih ajeta, govorili su: ‘’Ne može teškoća pobjediti dvije olakšice.’’ Također su govorili: ‘’Kada bi se teškoća sakrila u gušterovu rupu, za njom bi ušlo olakšanje i istjeralo je.’’ U tom smislu su i Allahove riječi: ‘’A onome koji se Allaha boji, On će izlaz naći.’’ (Et-Talak, 2.)

Allahov zakon zahtjeva da kada se iskušenja povećaju i kada ona dostignu svoj vrhunac, upravo tada dolazi olakšanje. Zar Allah dž.š. nije olakšao prvim muslimanima nakon Hidžre, a prije toga su živjeli u nepodnošljivim uslovima i bili su izloženi različitim vidovima mučenja i vrijeđanja. Zatim, u bici na Hendeku, prilikom opsade Medine od strane nevjernika i izdaje nekih židovskih plemena unutar Medine, kada su duše do grla došle, i kada su neki muslimani o Allahu počeli svašta misliti, upravo tada, Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, izgovara svoje poznate riječi: ‘’Od danas ćemo mi njih napadati, a ne oni nas’’, čvrsto vjerujući da će iz te bitke izaći kao pobjednici.

Nakon smrti Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, njegovim ashabima je dunjaluk ponovo postao tijesan. Arapi su se vratili u nevjerstvo i malobrojna muslimanska skupina bila je u velikoj opasnosti. Međutim, nije prošlo puno vremena, a tešku situaciju koja je ličila na konačni poraz, muslimani su pretvorili u svoju pobjedu i veliki trijumf kroz osvajanje Perzije i Bizantije, a dojučerašnji murtedi (otpadnici) vratili su se u okrilje islama i uključili se u mudžahidske redove.

Nekada se neki događaj, po svojoj vanjštini, čini ružnim i izrazito negativnim, ali njegov kraj, uz Allahovu pomoć, bude u znaku dobra. Aiši r.a. i ostalim muslimanima, činilo se da u potvori, koju su licemjeri iznijeli na majku vjernika, Aišu r.a., nema nikakvog dobra, već samo zlo. No, i pored toga, Allah dž.š. objavljuje ajet u kojem muslimanima poručuje: ‘’Ne mislite da je to zlo po vas.’’ Zatim, u islamskoj povijesti ostat će upamćeno ime Surake ibn Malika, koji je početkom dana, naoružan krenuo da ubije Muhammeda, sallallahu alejhi ve selelm, ali je krajem dana postao vojnik islama.

Zato gledajmo stvari i događaje očima optimizma, makar nam se one na prvi pogled činile pesimističnim, i ostavimo očaj, ta zar nam Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije poručio: ‘’Budite optimisti i uvjek se iznova nadajte dobru.’’

Čudo od djeteta

Tomas Edison, rođen je 1847 u mjestu Milan, u američkoj državi Ohajo, a umro je 1931. godine u 84-tvoj godini života.

Osnovnu školu pohađao je svega tri mjeseca nakon čega je direktor škole tražio da se izbaci iz škole jer ga je smatrao intelektualno zaostalim i hendikepiranim djetetom. To ‘’zaostalo’’ dijete bez ijednog razreda škole, ostalo je upamćeno u povijesti ljudskog roda kao vrsni učenjak koji je čovječanstvu ostavio 1093 izuma, patenta.

Naime, nakon što mu je država, odnosno direktor zabranio pohađanje škole, svu brigu o njemu i njegovoj naobrazbi preuzela je njegova majka, koja je uspjela da u njemu probudi znatiželjnog istraživača. Ubrzo se pokazalo da je mali Edison zapravo bio mnogo pametniji i inteligentniji od direktora koji ga je proglasio intelektualno zaostalim. A proglasio ga je takvim zbog toga što je dječak postavljao mnogobrojna pitanja učitelju, na osnovu čega je ‘’struka’’ zaključila da se radi o neinteligentnom djetetu, a upravo je ta činjenica trebala biti dokaz da se radi o izuzetno inteligentnom i nadarenom djetetu.

Još kao dijete bio je veoma zainteresiran za fiziku i hemiju. Već kao desetogodišnjak napravio je sebi laboratoriju u podrumu roditeljske kuće. Sa 16 godina Edison je postao telegrafista i započeo je karijeru pronalazača.

Između ostaloga on je izumio i patenitrao električni aparat za bilježenje glasova na izborima. A 1869. godine izumio je ‘’tiker’’ s papirnom trakom, korišćen za slanje cijena s berze širom zemlje, i prodao ga za 30. 000 dolara da bi otvorio industrijsku istraživačku laboratoriju.

U njegove izume spada i mikrofon s ugljenikovim granulama, gramofon, žarulja, fluoroscentna lampa, električni motor, generator. Ali je jedan od njegovih najvećih izuma svakako električna sijalica. Prije toga gradovi i sela su bili obavijeni noćnom tamom, a nakon toga su noći ljudi u gradovima i selima postale obasjane svjetlima električnih sijalica koje je izumio ‘’intelektulano zaostali’’ dječak, Tomas Edison.

Priča o Tomasu Edisonu krije u sebi mnogobrojne pouke, od kojih je jedna posebno važna, a to je da čovjek koji ima jaku volju i velike ambicije može postići čuda.

Tomas Edison je objasnio i tajnu ljudskog uspjeha kazavši da na ljudsku pamet i talenat otpada svega 2 %, a ostalih 98 % otpada na trud i zalaganje. Pa, hoćemo li uzeti pouku iz života ovog izumitelja koji nije pognuo glavu pred naletom ubitačnih vjetrova očaja koji su nekada prijetili da mu u potpunosti sruše sve njegove snove i nadanja.

Kradljivci ljudskih snova

Mnogi od nas su se uvjerili da postoje ljudi koji nas, navodno zato što nam žele dobro, pokušavaju ubijediti u ispraznost naših snova i maštanja, koji nam govore kako smo zapravo ludi, jer želimo ostvariti ono što se njima čini nemogućim i neostvarivim. Savjetuju nas da se na vrijeme okanimo čorava posla, jer će nas ljudi ismijavati i zbijati s nama neslane šale.

Ako i ti imaš takvih ‘’prijatelja’’ znaj da ti oni ne žele dobro i da te zapravo žele prizemiti i spustiti na svoj nivo, i ništa više. Takve ljude Mont Roberts naziva ‘’kradljivicima snova’’, zato im ne pridaji nikakvu pažnju.

Naime, kada je Roberts bio učenik njegov nastavnik je na jednom času podijelio svim učenicima po list papira i tražio da svaki od njih napiše šta bi želio biti, odnosno šta bi želio imati, kad poraste. Roberts je napisao da želi posjedovati veliko imanje na kojem bi uzgajao i uvježbavao stotine rasnih, trkaćih konja. Kada je to učitelj pročitao bez imalo oklijevanja dao mu je ocjenu ‘’vrlo loše!’’ Obrazložio je to uvjerenjem da je cilj o kojem učenik mašta nedostižan i daleko od stvarnosti. Jer, siromašni dječak, kakav je bio Roberts, teško može sakupiti toliki novac koji mu je potreban da bi kupio veliko imanje i rasne konje, te da bi mogao platiti sve radnike i trenere koje bi morao zaposliti na tom imanju. Zbog svega toga, učitelj je pružio priliku Robertsu da ponovo napiše svoju realnu želju i popravi ocjenu, na što mu je Roberts odgovorio: ‘’Gospodine učitelju, zadržite Vi za sebe ocjenu koju ste mi dali, a ja ću za sebe zadržati svoje snove.’’ Danas, taj isti Mont Roberts posjeduje ogromno imanje u Kaliforniji na kojem uzgaja stotine rasnih konja i plaća desetine trenera koji ih obučavaju. Zašto? Samo zato što nikome nije dozvolio da mu ukrade snove.

Omer Muhtar – mudžahid kojeg su se Talijani i mrtvog bojali

Omer Muhtar je rođen 1858. godine u libijskoj pokrajini El Butnan u gradiću Barki. Od trenutka kada su Talijani kao okupatori ušli u Libiju, pa do onoga dana kada su poniženi i poraženi morali napustiti Libiju, libijski narod je imao spremnu priču o žrtvovanju za slobodu, a glavna poruka te priče bila je da narod koji se ponosi svojom vjerom, tradicijom, historijom i kulturom, ne može nestati i ne može biti poražen ma kakva ga iskušenja snašla i ma koliko moćan neprijatelj ga napao, jer su pred tom duhovnom snagom, neprijateljski tenkovi i topovi, nemoćni i oni na kraju postaju samo obične olupine.

U cijeloj Libiji je odjeknula vijest o talijanskim zločinima u Barki i Tarablusu. Prvi koji je napravio plan otpora i pozivao u borbu protiv okupatora bio je Omer Muhtar. On je na početku okupio skupinu mudžahida na Zelenom brdu (Džebel el-Hadra), a zatim je preuzeo komandu nad kompletnim snagama otpora. Omer Muhtar se ni jednog momenta nije pokolebao u svom naumu, već je formirao vojsku na državnom nivou i razradio je strategiju gerilskog ratovanja protiv nadmoćnog talijanskog okupatora. On je sa svojim mudžahidima pravio zasjede talijanskim jedinicama nanoseći im ogromne gubitke u ljudstvu. Osim što su redovno desetkovali okupatorske jedinice, u tim akcijama mudžahidi su zarobljavali velike količine naoružanja koje im je bilo prijeko potrebno. Talijani su postali svjesni opasnosti snaga otpora, pa su najprije pokušali ubaciti kost razdora među mudžahide. Krenuli su od komandanta. Omeru Muhtaru su ponudili basnoslovne svote novca da odustane i da se skloni kako bi u miru mogao uživati blagodati koje mu Talijani izdašno nude. Međutim, nisu uspjeli. Nakon toga su odlučili presjeći puteve i komunikacijske veze mudžahida. Tako su presjekli put između Zelenog brda i Barke i između Egipta sa istočne strane, kao i puteve koji su ih povezivali sa senusijskim centrima na jugu države, nakon čega su Omer Muhtar i njegove snage ostali na sjeveru u potpunoj izolaciji.

Je li Omer Muhtar izgubio samopouzdanje zbog toga i je li očaj našao puta do njegovog srca usljed teške situacije? Nikako! To ga nimalo nije zabrinulo, već se, kad je to čuo, osmjehnuo osmjehom onog koji se istinski pouzdaje u Allaha, i nastavio voditi džihad protiv okupatora nesmanjenom žestinom. U toku opće izolacije on je uspio napravit nekoliko gerilskih napada na Talijane u Darni i oko nje, tako da je primorao Talijane da izađu da se bore izvan grada. Omer Muhtar je po običaju spremio zasjedu, a onda je iznenada napao Talijane i poveo bitku koja je trajala dva dana iz koje su mudžahid izašli kao pobjednici. Talijanske snage su u toj bici potučene do nogu.

No, kada je Allah odredio da preseli kao šehid, Omer Muhtar je tog dana izašao sa oko četrdesetak mudžahida da izviđaju teren i da otkriju neprijateljske položaje, ali su se izgubili u jednoj dolini obrasloj gustom šumom. Talijani su, preko svojih doušnika, saznali za njih, pa su naredili da se napravi obruč oko cijele doline. Omer Muhtar nije osjetio da je u klopci, pa se upustio u bitku s mnogo nadmoćnijim neprijateljem. Na početku su mudžahidi uspjeli razbiti jedan obruč i ubiti mnogo talijanskih vojnika, a onda ih je u zasjedi dočekala druga talijanska jedinica koja je poubijala sve mudžahide koji su bili sa Omerom Muhtarom. Ubili su i Omerovog konja koji se svom težinom srušio na Omera. On se uz velike napore uspio izvući ispod konja i nastavio je sam da se bori sve dok ga nisu ranili u ruku. Nakon toga su ga zarobili ne znajući odmah o kome se radi. Kad su saznali da je to Omer, poslali su ga u talijansku komandu u Susah, a odatle su ga prebacili u Bengazi i bacili u tamnicu.

Na dan suđenja doveli su ga svezanog u okove, okruženog velikom skupinom talijanskih vojnika. Suđenje je bilo obična farsa, jer su Talijani već bili pripremili vješala za Omera Muhtara i donijeli presudu prije zvaničnog suđenja. Nakon samo sat i dvadeset i pet minuta suđenja, pročitana je presuda o pogubljenju vješanjem. Omer je na presudu reagovao tako što je naglas citirao kur’anski ajet: ‘’Svi smo Allahovi i svi se Njemu vraćamo.’’ (El-Bekare, 156.) U srijedu, 11. septembra, 1931. godine, okupatori su pogubili vođu libijskih mudžahida, Omera Muhtara. Poslije prvog pokušaja, Omer Muhtar je još uvjek bio živ, pa su ponovili vješanje. Nakon toga odvezli su ga u jedno groblje u Bengaziju u kojem su ukopali čisto mudžahidsko tijelo u neuobičajeno dubok kabur. Željeli su da ga što dublje zakopaju kako bi bili sigurni da neće ustat iz mezara. Talijani su se bojali i mrtvog Omera Muhtara.

Zatim su odredili stražare koji su dugo vremena čuvali njegov mezar bojeći se da muslimani ne premjeste njegovo tijelo na drugu lokaciju.

Da je Omer Muhtar otvorio svoje srce očaju, i da je na samom početku klonuo duhom, teško da bi se plamen džihada u Libiji razbuktao takvom brzinom, a time bi bilo dovedeno u pitanje i istjerivanje okupatora iz Libije. Međutim, nisu to dozvolile uzvišene težnje velikana kakav je bio Omer Muhtar, čije srce je neraskidivom vezom imana bilo povezano sa Allahom, zato očajavanje nije moglo naći puta do njegovog srca.

Nerazumno oživljavanje prošlosti

Stalno prisjećanje na prošlost i pokušaj njenog oživljavanja i tugovanje za onim što je prošlo je svojevrsna ludost koja ubija volju za životom u sadašnjosti. Svitak stranica prošlosti kod pametnih ljudi je zatvoren i zauvjek zaključan u tamnici zaborava. U toj tamnici nema ni tračka svjetla, jer je to prošlost i ona je završena. Tuga za njom neće je vratiti, niti će je briga popraviti, niti očaj oživjeti. Zato ne odsjedaj pod tim drvetom i spasi sebe utvara prošlosti. Zar ti da vratiš rijeku na njen izvor, sunce na mjesto odakle je izašlo, dijete u utrobu majke, mlijeko u vime i suzu u oko. Čitanje iz deftera prošlosti je upropaštavanje sadašnjosti i uzaludno trošenje energije i vremena. Allah je u Kur’anu spomenuo prijašnje narode i ono što su radili, a zatim je kazao: ‘’To je narod koji je bio i nestao.’’ Što znači da je stvar završena i prošla i ne troši mnogo vremena na mrtvace. Onaj ko pokušava vratiti prošlost liči na čovjeka koji melje žito koje je već samljeveno, ili na onoga koji pila ispilana drva. Davno je rečeno za one koji plaču za prošlošću: ‘’Ne iskopavajte mrtve iz njihovih kaburova.’’ U tom smislu je i predaja o magarcu koji je upitan zašto ne preživa, a on je odgovorio: ‘’Ne volim laž i pretvaranje.’’ (Tj. ne mogu glumit da nešto jedem kad nemam ništa u ustima). Nismo sposobni da se nosimo sa problemima sadašnjosti, a mi i pored toga kopamo po prošlosti i njome smo okupirani i zauzeti. Pametni ljudi ne gledaju nazad, već naprijed, i ne osvrću se za onim što je prošlo. Vjetar puše prema naprijed, voda teče naprijed, karavana ide naprijed, pa zašto samo ti, čovječe, da se suprostavljaš Božanskim zakonima?!

Mudrost iskušenja (Ibn Kajjim el Dževzijje)

U nevolji vjernika iz toga što ih neprijatelj povremeno nadvlada, potčini ih i uzdrma, postoje brojne mudrosti koje podrobno zna samo Uzvišeni Allah.

Jedna mudrost je podsticanje privrženosti, odanosti i poniznosti Allahu, da Ga ljudi mole za pomoć protiv neprijatelja. Kad bi, neprestano pomagani, bili nadmoćni i sebi druge potčinjavali, zacijelo bi se osilili i pokvarili, a kad bi stalno bili potćinjeni i pokorni nadmoćnijem neprijatelju, vjera ne bi imala oslonca niti istina opstanka. Mudrost najvećeg Mudraca je odlučila da im omogući da budu čas nadmoćni, čas potčinjeni, jer kad su potčinjeni, pokorni su Gospodaru, kaju Mu se, skrušeni su i ponizni. Kad su potčinjeni, štite Njegovu vjeru, izvršavaju dužnosti koje vjera propisuje, naređuju dobro i zabranjuju zlo, bore se protiv neprijatelja vjere i pomažu njene sljedbenike.

Mudrost je i u tome što bi, kad bi bili neprestano pomagani i nadmoćni, među njih se umiješao i neko čiji cilj nije vjera i slijeđenje Poslanika već samo pridruživanje onom ko je nadmoćan i snažan. Nasuprot tome, kad bi uvijek bili potčinjeni i pokoreni, niko im se ne bi pridružio. Božanska mudrost je odredila da sad oni imaju vlast, sad drugi nad njima vladaju. Tako se može raspoznati onaj ko želi Allaha i Njegovog Poslanika od onoga ko ne želi ništa osim ovoga svijeta i slave.

Mudrost se ogleda i u tome što Uzvišeni Allah kod ljudi voli bogobojaznost u dobru i zlu, u bezbrižnosti i iskušenju, kad pobjeđuju i kad su poraženi. Uzvišenom Allahu u objema situacijama pripada privrženost, s uvjerenjem, da je situacija mudro određena, da srce bez nje ne bi znalo ispravno se vladati, kao što ni tijelo ne može bez toplo te i hladnoće, bez žeđi, gladi, umora, različitih pogodnosti i nepogođnosti. Te nedaće i iskušenja uvjet su da se stekne potpunost i ispravnost koja se od čovjeka očekuje, a postojanje potrebnoga bez onoga kome je potrebno bilo bi nemoguće.

Mudrost se sastoji i u tome što ljude trijumf neprijatelja nad njima stavlja na kušnju, popravlja ih i odgaja, kao što Uzvišeni ističe o trijumfu nevjernika nad vjernicima na Uhudu

:” I ne gubite hrabrost i ne žalostite se; vi ćete pobijediti ako budete pravi vjernici. Ako vi dopadate rana, i drugi rana dopadaju. A u ovim danima Mi dajemo pobjedu sad jednima, a sad drugima, da bi Allah ukazao na one koji vjeruju i odabrao neke od vas kao šehide — a Allah ne voli nevjernike – i da bi vjernike očistio, a nevjernike uništio. Zar mislite da ćete ući u Džennet, a da Allah ne ukaže na one od vas koji se bore i na one koji su izdržljivi? A vi ste smrt priželjkivali prije nego što ste se s njom suočili, pa ste je, eto, očima svojim vidjeli. Muhammedje samo poslanik, a i prije njega je bilo poslanika. Ako bi on umro ili ubijen bio, zar biste se stopama svojim vratili? Onaj ko se stopama svojim vrati neće Allahu nimalo nauditi, a Allah će zahvalne sigurno nagraditi. “(Alu Imran, 139-144.)

Uzvišeni spominje nekoliko vrsta mudrosti zbog kojih je dao da nevjernici budu nadmoćni, nakon što je vjernike učvrstio, osnažio i obradovao ih da će se iznad nevjernika uzdignuti s datim vjerovanjem. Iako su zahvaćeni valom slabljenja pokornosti Allahu i Njegovome Poslaniku, oraspoložio ih je time što su njihovi neprijatelji zahvaćeni valom neprijateljstva prema Allahu i Njegovome Poslaniku.

Uzvišeni vjernike obavještava da će Svojom mudrošću vlast etapno raspoređivati medu ljudima, da će im njihov udio u tome davati kao opskrbu u razdobljima.

Uzvišeni obavještava i da on to čini da bi vjernici znali za sebe, ko su i kakvi su. Iako Allah Uzvišeni to sve unaprijed zna, iako uistinu zna kakvo je njihovo vjerovanje, hoće da oni jedni druge vide kakvi su.

Zatim, Uzvišeni kaže im da je neophodno da među vjernicima bude šehida, a polaganje života za Istinu (šehadet) kod Allaha zaslužuje najviši stepen i nagradu, a to se postiže samo žrtvovanjem svog života na Njegovome putu. Da nije trijumfa neprijatelja, ne bi se mogao steći stepen šehadeta, stepen koji je Allahu najdraži, a čovjeku najkorisniji.

Nakon toga, Uzvišeni dodaje da vjernicima želi da se od grijeha očiste pokajanjem i vraćanjem Njemu kroz traženje oprosta za grijehe zbog kojih ih je neprijatelj nadvladao, da, uz to, želi nevjernike uništiti njihovom mržnjom i nadmenošću, ukoliko pobijede.

Najzad, poriče vjernicima očekivanja da u Džennet mogu ući bez borbe i strpljivosti. Poručuje im da to Njegova mudrost odbija, jer u Džennet ući uistinu ne mogu bez borbe na Njegovome putu i strpljivosti. Kad bi bili neprestano pomagani i nadmoćni, niko se protiv njih ne bi borio i ne bi bili stavljani na iskušenje zlostavljanjem neprijatelja koje trebaju strpljivo prevladati.

Grijesi osljepljuju srce i slabe njegovu pronicljivost (Ibn Kajjim el-Dževzijje)

Grijesi dovode do sljepila srca ili mu, u najmanju ruku, slabe njegovu pronicljivost. A kada srce oslabi i oslijepi, onda ono gubi mogucnost poimanja upute i mogucnost njegove primjene na samoga sebe i na druge, shodno snazi ili jacini pronicljivosti i snage. Snaga covjeka se bazira na dvije osobine: moci raspoznavanja dobra i zla i prihvacanju dobra, a ostavljanju zla. Razlika medu ljudima pred Allahom zavisi upravo od stepena zastupljenosti ovih osobina u njima. Ova dva svojstva Allah Azze ve Dzelle, hvali kod Svojih poslanika, neka je Allahov mir i spas nad njima: “ I sjeti se robova Nasih Ibrahima I Shaka i Ja’kuba, sve u vjeri cvrstih i dalekovidnih”(Sad, 45).

Pod cvrstinom se ovdje podrazumjeva moc primjene istine, a pod dalekovidnoscu se misli na dalekovidnost u vjeri. Dakle, oni su sposobni da spoznaju Istinu i da je onako kako treba primjenjuju. Ljudi su u ovome pitanju dijele na cetiri grupe:

- druga grupa; koja, nasuprot psolanicima, ne posjeduje dalekovidnost u vjeri, ni moc provodenja istine, oni cine vecinu danasnjih ljudi. Pogled na njih pece oci i zari dusu. Oni su bolest za srce, tjeskobu za dob. Od njihovog drustva sammo se sramota i nesreca moze dobiti.
- Treca grupa; oni koji se razumiju u uputu i poznaje je, ali, nemaju snage da je primjenjuju i drugu privuku. Ovo je stanje slabog vjernika. A snazni vjernik je bolji i drazi Allahu o dove vrste;
- Cetvrta grupa: oni koji maju snagu i jaku zelju, ali im manjka dalekovidnost u vjeri. Skoro da nemgou razlikovati Allahove prijatelje od sejtanovih. Sve sto je crno za njih je hurma, a sve sto je bijelo misled a je mast. Misle da je bolest mast, a koristan lijek otrov. Ovakvim ne pristoji da budu vjerski predvodnici niti su podobni za to. Samo prvoj grupi to pripada. Uzviseni kaze: “Izmedu njih smo Mi vode odredivali i oni su, odazivajuci se zapovijedi Nasoj, na Pravi Put upucivali, jer su strpljivi bili i u dokaze Nase cvrsto vjerovali.” (Es-Sedzde, 24) Oni su, zahvaljujuci strpljivosti I dubokoj vjeri u Allahove dokaze, zasluzili vodstvo u vjeri. Ovu grupu Allah izuzima iz skupine nesretnih. On se zaklinje vremenom – tj. Periodom zalaganja gubitnika i dobitnika – da ce svi ostali biti gubitnici. On kaze: “ Tako Mi vremena, covjek, doista, gubi, samo ne oni koji vjeruju i dobra djela cine, i koji jedni drugima Istinu preporucuju i koji jedni drugima preporucuju strpljenje (El-Asr,1-3)
Nije dovoljno, kao sto vidimo, ograniciti se na spoznaji istine i strpljenju na njenom putu. Naprotiv, to se mora preoporucivati i savjetovati drugima. Ako covjek sebe ne vidi u ovoj skupini, onda je gubitnik. Poznato je da grijesi i zlodjela zasljepljuje srce i ne dozvoljavaju mu da na pravi nacin shvati Istinu; oni mu oduzimaju snagu i cvrstinu ne dopustajuci da es veze za nju. Stavise, uslijed grijeha srce gubi moc spoznaje, kao orijentir u svome kretanju. Za njega je tada laz istina, a istina laz; vrline su poroci, a poroci vrline. Ono se sa Puta ka Allahu i buducem svijetu usmjerava na put ka stjecistu pokvarenih dusa, zadivljenih ovosvjetskih zivotom i udaljenim od Allaha i Njegovih dokaza zanemarujuci pripremanje za susret sa Njim. I ovo je dovoljan razlog, da se covjek okane grijeha i da se drzi sto dalje od njih.
A od Allaha se traži pomoć.

Bolest zapada

Ovo je malo neobična tema. Žene se počinju buditi poslije Drugog svjetskog rata, zahvaljujući novinama, televiziji i radiju, i one su na taj način postajale “svjesne sebe”. Ništa ne mogu reći što se tiče prava glasanja, studiranja i posla, ali su pretjerale sa svojom željom da sve više i više liče na muškarce. A zna se da je to apsurd, bilo da nastoje ličiti na muškarce fizički ili umno, jer su žene ograničenije od muškaraca. Žena je izgubila iz vida vrijednosti i principe u društvu koji joj dopuštaju da ide naprijed. Sramežljive žene nekad su bile mnogo više poštivane nego danas, a njihov primarni cilj bio je formiranje porodice i stjecanje potomstva. Danas je to potpuno drugačije, Zapad je drukčiji. Često vidimo da su žene oskudno obučene, toliko oskudno da na sebe skreću pozornost. Ukrašavaju se da bi ih svi vidjeli, noseći odjeću u kojoj izgledaju kao da imaju dvadeset godina. Štaviše, kao djevojčice učene smo da se s izgledom ne treba igrati. A sada smo na stupnju da nas optužuju ako želimo imati porodicu, govore nam da na leđima nosimo prevelik, nepodnošljiv teret. Danas u svijetu postoji sve više samaca i izobličenih porodica, ako se za njih tako može kazati. Za žene koje su rođene na Zapadu (poput mene), za nemuslimanke, učestvovanje u općem nemoralnom ponašanju prirodna je i normalna pojava. Postoje i one majke koje svoje kćerke od 12 godina upućuju na spolni odnos, savjetujući ih da traže od partnera upotrebu prezervativa, odnosno da same koriste pilule protiv začeća, da ne riskiraju. Ako se radi o upućivanju na zaštitu, to i nekako, ali čini se da je dob od 12 godina rano za to. Ako se povede razgovor na tu temu, žene te ne razumiju, gledaju te čudnim pogledom, kao da si rekao nešto glupo, a nisu ni svjesne da upravo one daju primjer djevojčicama koje ih u tome slijede. Radi se o mladim djevojkama koje čak i zimi šetaju otkrivenog stomaka, kako od njih zahtijeva moda. Ako se oblačiš po zadnjem “kriku” mode, tada si “u toku” i dio si ekipe; ako se ne oblačiš na taj način, onda si izvan dešavanja i nisi član ekipe: važan je samo fizički izgled, a nije unutrašnjost. Tako se rezonuje.
Moje pitanje glasi: da li je to normalno? Zapad je ispunjen arogancijom, prepotentnosti i nasiljem koji sve više i više pune novinske rubrike. Jadna omladina bez budućnosti! Omladina pati od problema, a roditelji nekada samo glume da ne postoji problem, međutim, poslije napornog dana nemaju volje ni vremena da poslušaju vlastitu djecu. A razgovor je jednostavan, traje tek nekoliko minuta! Ipak, roditelji više vole nadomjestiti manjak dijaloga materijalnim stvarima, misleći da je to prikladna zamjena i da to sve rješava. Nerijetko čujem roditelja da poslije problema s djetetom kaže: “Nikad mu ništa nije nedostajalo!” Pokušajte razmisliti o tome! Upravo je u majki poenta, ona treba biti osnovni stup u harmoniji porodice. Kada se muž vrati kući poslije napornog radnog dana, žena treba biti vrsta amortizera, apsorbirati sve muževe probleme, biti zahvalna slušateljica i savjetnica, tražiti način da umiri muža time što će razumjeti ono što govori i postići njegovo povjerenje, jer on u njoj nalazi ljubav i utjehu. U Evropi, kršćanskom društvu, sve to jednostavno je nemoguće naći. Žene su u današnje vrijeme toliko zauzete da su izgubile svoju životnu i osnovnu zadaću: brigu o porodici. Najčešće se radi o nervoznim i gnjevnim ženama koje te, kada ih susretneš, naprimjer, u supermarketu i ljubazno zamoliš da te puste da prodeš, gledaju i često ružno odgovore, samo zato što si muslimanka. One nisu svjesne da sa malo ljubaznosti mogu napraviti drukčiju atmosferu u kući, sa svojom porodicom.
Glavni cilj omladine jeste postati slavan i zaposliti se na televiziji, jer će tada zaraditi mnogo novca i moći se zabavljati. To je očit primjer degradacije društva na Zapadu. Drugi primjer jeste bavljenje seksualnim radnjama. Omladini se nameće da mora biti kreativna kada je riječ o mjestu, kao naprimjer, da se time bavi u bazenima, skladištima, avionima, da se uzbuđenje podigne na višu razinu. Može se reći da ljudi imaju spolni odnos mode radi, a ne radi nečeg drugog.
I u islamskoj kulturi djevojke i mladići zabavljaju se, niko ne tvrdi drukčije, samo ne na spomenuti način. Odlaze u lokale, ali muškarci sjede odvojeno od žena; ako piju, piju bezalkoholna pića; može se desiti da zaručnici šetaju parkom i drže se za ruke, ali to je već previše… A ne kao na Zapadu, gdje lahko možeš vidjeti dvoje mladih kako su “zalijepljeni” jedno za drugo, kojima treba hladan tuš; muslimani su isuviše sramežljivi da bi činili takvo nešto. Mladići i djevojke muslimani odrastaju na vrijednostima, razlikujući dobro od lošeg u pogledu njih samih, kao i u pogledu drugih ljudi, za razliku od omladine Zapada, koja je bezosjećajna, hladna na sve i potpuno bestidna. To je loša strana Zapada i ako se tako nastavi, loše nam se piše.
Često se priča o muslimanki i o tome kako joj se u islamu čini nepravda, a nikad se ne govori o ženi na Zapadu. Kao žena, jako se loše osjećam kada vidim da se žene prvo trebaju razgolititi kako bi bile saslušane i uopće primijećene. Ponekad se same izlažu riziku, govoreći da u golotinji nema ništa loše. Kada imaju nastup na televiziji, prvo se moraju razgolititi da bi bile saslušane. Preostaje samo da se skinu i u dječijim emisijama, i to bi bila kulminacija.
Ja sam prihvatila islam i nije mi mozak ispran, kako to misli većina. Boli me kada vidim da je žena za mnoge tek predmet i kako dopuštaju sebi da kritiziraju pokrivene muslimanke. Otkako sam se preobratila, otvorene su mi oči i svijet gledam na drukčiji način nego prije. I ja sam mislila i ponašala se kao Evropljanke, ali preobraćanje je očistilo moju dušu. Osuđujem to što neke žene smatraju da se normalno ponašaju i neprestano kritiziraju islam, ponajviše muslimanke, kao što čini gospođa Daniela Santanche, koja je napisala knjigu Negirana žena. Po njenom mišljenju, muslimanke nisu slobodne jer nose hidžab i treba da se probude, tim prije jer žive u primitivnim uvjetima. A pod “buđenjem” gospođa podrazumijeva razgolićavanje.
Bilo kako bilo, treba da se zapitate zašto mnoge žene koje su rođene i odrasle na Zapadu odlučuju da se preobrate na islam. Možda zbog vrijednosti koje se na Zapadu ne mogu naći? Mogu sebi dopustiti da kažem: svijet ide u propast, nešto u shvatanju treba mijenjati i toga se ne treba stiditi. U islamu žena ima svoje mjesto i uživa mir, unutar porodice osjeća se dobro jer je okosnica u njenom razvijanju. Iako sebi možda ne može priuštiti skupocjenu odjeću i potrošiti mnogo novca u mjesecu, ona je jednako zadovoljna jer uživa u emotivnom miru i harmoniji, pa to prenosi na sve članove porodice, sa sigurnosti i čineći im dobročinstvo (a to je lijep uzor majke, o čemu sam već govorila). Iako nosi hidžab, to ne znači da je potčinjena mužu, nego je potčinjena Allahu. Činjenica da nosi nešto na glavi ne znači da ona u porodici nema značaj. Ali, tako se misli, jer svi misle da se o položaju muslimanke mora diskutirati, pogotovo poslije 11. septembra 2001. Da stanje bude gore, svijet vjeruje u sve što im se kaže, u sve detalje koji nisu temeljito proučeni. Kada vidim ženu koja iz kuće izađe lijepo obučena, našminkana, elegantna, sve na svom mjestu, zapitam se da li je ustala izuzetno rano kada ovako savršeno izgleda u očima drugih ljudi? Zašto joj je samo to važno? Prvo šta pomisle takve žene kada ustanu jeste šta će obući, a ne razmišljaju 0 drugim stvarima! Kada razmislim, shvatim da veliki broj njih ne želi shvatiti da im takvo ponašanje ne može ništa donijeti. Mnoge žene kažu da su ponosne što su takve, jer misle da njihov život ima svrhu, da bez problema mogu pokazati cijelo tijelo, te da nema ništa loše u ženskoj emancipaciji i takvom ponašanju. Isto tako, više puta pitala sam se šta znači izraz emancipacija žene? Vjerujem da većina ljudi pod emancipacijom podrazumijeva ljepotu, poželjnost od muškaraca, a ne misli da se emancipacija odnosi na evoluciju u kulturi i jeziku, pa se prema tim ženama odnose kao prema trgovačkoj robi. I mnoge od njih prihvataju to shvatanje ne pokušavajući razumjeti, pa najčešće govore čisto radi govora, što je jako žalosno. Mislim, trebalo bi da su žene ponosne na sebe i da u društvu ništa ne čine protiv sebe. Svoj identitet trebaju potvrditi na drukčiji način i u drukčijim sistemima. Ne vjerujem da će skidanje odjeće po njih biti efikasnije. Cesto se kaže da žena koja je lijepa mora biti glupa. Po Vama, zar žena koja je lijepa ne može biti pametna? Dakle, ljepota i glupost stavljeni su u zavisan odnos, za šta mora postojati razlog. Možda su same žene uzrok takvog razmišljanja? Očito je da se ponašanje žene godinama pogoršava, a ne poboljšava, i o tome treba dobro razmisliti.
Pitate se zašto sam kivna na Evropljanke, ta ja sam rođena ovdje i odrasla sam u oboljelom društvu. Želim da shvatite da postoje žene kao ja koje žele promijeniti svoj život u tačno određenom trenutku. Na Zapadu se često vidi da žena za najboljeg prijatelja uzima muškarca, neke su čak i udate, a izlaze same s drugim muškarcima. Ko zna razlog zašto se njihov brak ruši! Kaže se: drvo plane ako je u blizini vatre. Poznajem osobe koje su zbog toga uništile brak u kojem su bile nekoliko godina. Djeca se premještaju s mjesta na mjesto, jer se roditelji svađaju kod koga će dijete provesti sedmicu. Jadna djeca imaju status poštanskih paketa: nosi ih se tamo-amo, a s malom djecom ne treba postupati i eksperimentirati na takav način. Kada odrastu, treba im samo malo ljubavi, da ih se razumije, međutim, izrastaju u nasilnike, bandite i to je njihova budućnost: bez perspektive, bez cilja, živeći dan za danom. Ako svijet ide u tom smjeru naprijed, gdje ćemo završiti?! Niko se više ne brine za druge ljude, već ga samo interesira on sam, te ne poduzima ništa u čemu nema lični interes. Gdje su završile vrijednosti, poštivanje drugih osoba, sigurnost da se osnuje porodica? Mnogi se svoje porodice sjete dva puta godišnje, za vrijeme vjerskih praznika. Mnoge osobe budu osjećajne dva puta godišnje, a pojam porodica bude olahko shvaćen. Treba u toku cijele godine tražiti načine da se bude oprezniji i da se za praznike bude uz porodicu, ali na sasvim drukčiji način, s malim znacima pažnje i sa malom spretnosti, bez velikih poklona, da se osobi pokaže svoje osjećanje i da se postigne njena naklonost. Treba znati stvoriti sretnu harmoniju i lijep, smiren i miran ugođaj, i takav treba biti svaki dan. Zadržavajući takav stabilan i pravedan odnos prema sebi, možemo napredovati, a u nekim slučajevima to je ključ za rješavanje problema u braku.
U islamu, ramazan mnogo pomaže da se osoba izgradi i razvije, jer tada se svako čuva od iskušenja i nastoji da u raznim situacijama ostane miran i staložen, a, na kraju dana, u tome pomaže i obavljanje ramazanskog ibadeta. U ramazanu do izražaja dolazi smanjeno uzimanje hrane; a dijetu, u općem smislu te riječi, mnogi ljudi započnu, ali malo ih uspije u tome. Ili, naprimjer, kada neko želi ići u teretanu… i tu se mnogo ljudi upiše i skupo plati, ali koliko ih zapravo ode? Ne idu jer su umorni od radnog dana. Ramazan je ustvari slijed duhovnog uzdizanja koje osoba mora prolaziti svake godine u određeno doba, i svake sljedeće godine spremnija je, a time i opuštenija, sretnija i prihvata ma kakvo odricanje. Ove sam Vam primjere dala da shvatite i da na jednostavan način razumijete suštinu odricanja od jela, pića i drugih poriva Allaha radi, koje i mi muslimani, bilo muškarci ili žene, imamo u sebi. Naše odricanje pruža nam užitak i zadovoljstvo, a nevjernici to doživljavaju kao abnormalno. Da pročitaju ono što je napisano i promisle o tome, došli bi do zaključka da je ovo ustvari lahko za razumjeti, lakše nego medijsku propagandu u koju vjeruju. Praktično obavljanje svega ovoga naša je obaveza, ona nam pruža zadovoljstvo, upućuje nas na to da cijenimo bezazlene stvari u životu, otvorimo oči za novi svijet, budemo svjesni da moramo promijeniti ono što smo prije činili, i osjećat ćemo se kao ponovo rođeni, posebno preobraćenici poput mene. Moja se duša vinula u visine, a srce ispunilo smirajem, što mi je prije nedostajalo, pa sam nastavila potragu.
Da bi se došlo do zaključka bez velikih riječi, treba se reći da Evropljanka mnogo govori o pravima i o tome da prava trebaju biti podjednaka, tj. ista kao što imaju i muškarci, ali jeste li možda vidjeli muškarca koji se treba razodjenuti da bi bio uzet u obzir, saslušan i dobio ono što želi?! Možda se u kritiziranju muslimanke krije malo zavisti Evropljanki, možda bi i one željele da se muškarci prema njima odnose na isti način na koji se odnose prema muslimankama. Srca takvih žena poremećena su i osjećaju se manje vrijednim. Nisu kadre shvatiti da muslimanke obavljaju iste poslove kao i one, i to bez ikakvih poteškoća. Ako bismo na kraju dana upitali Evropljanku kako se osjeća, odgovorila bi da je mori glavobolja i da osjeća težinu napornog dana. A muslimanka će reći da je umorna, ali se s užitkom i zadovoljstvom suočila s dnevnim obavezama. Zašto? Jednostavno zato jer je islam spoj smisla, nauke i psihologije, i to može shvatiti svako ko dobro i pažljivo čita Kur’an. I onaj ko nije stekao visoko obrazovanje jasno može razumjeti precizne kur’anske poruke. Kada se to shvati, vjera čovjeku pomaže da lakše podnese probleme i lakše se s njima suoči u svakodnevnom životu.
Ovo ću završiti sljedećim ajetima:

“Zar oni mogu bitisigurni od Allahove kazne? Allahove kazne se ne boji samo narod kome propast predstoji.” (El-A’raf, 99.); “I zašto oni ne promisle 0 carstvu nebesa i Zemlje i 0 svemu onome što je On stvorio, i da im se, možda, kraj njihov primakao? Pa u koje će riječi, ako ne u Kuran, vjerovati?” (El-A’raf, 185.)

"Vrati se u svoju državu, teroristkinjo": Pokrivena muslimanka nasmrt pretučena u SAD-u

Ubistvo 32-godišnje žene iračkog porijekla, koja je pronađena teško pretučena po glavi u svojoj kući s bilješkom "vrati se u svoju državu, teroristikinjo", izazvalo je šok u cijeloj zemlji koja se još uvijek nije oporavila od ubistva mladog crnca koje se desilo u zločinu iz mržnje u Philadelphiji.

Shaima Alwadi je skinuta sa aparata za održavanje u životu u srijedu, četiri dana nakon zločina koji se dogodio u njenom domu u San Diegu, Kaliforniji. Majka petero djece je pretučena na smrt pajserom, navela je njena 17-godišnja kćerka koja je dala intervju za jedan lokalni TV kanal. U videu koji se raširio na društvenim medijima, mlada djevojka drži emocionalni govor i pita zašto joj je oduzeta njena majka.

Gospođa Alwadi je već ranije dobila sličnu poruku kod svoje kuće, ali ju je doživjela kao šegu.

"Zločin iz mržnje je jedna od mogućnosti, i mi ćemo to istražiti", citiran je poručnik Mark Coit od strane Associated Pressa. "Ne želimo da se fokusiramo samo na jedno pitanje i propustimo nešto drugo."

Smrt Alwadije se desila u vrijeme kada je smrt mladog nenaoružanog crnog čovjeka, Tayvon Martina, upucanog od strane bijelog zaštitara u Philadelphiji, pokrenula žestoku polemiku o rasnim pitanjima u Sjedinjenim Državama.

U petak su održani marševi širom zemlje pod parolom "Marš milion dukserica", u čast 17-godišnjeg Martina koji je nosio duksericu kada je ubijen prošlog mjeseca. Demonstranti su rekli da je smrt podsjetnik na diskriminaciju koja se odvija protiv crnaca od strane čuvara zakona.

Naime, dok se Martin vraćao kući čuvar ga je ugledao i nazvao policiju prijavljujući Martina kao nadrogiranog. Iako je policija uputila čuvara da miruje dok ista ne stigne, čuvar je upucao mladića, da bi se kasnije branio kako je pucao u samoodbrani. Međutim, djevojka Martina, koja je sa njim bila na telefonu, je rekla kako je čula kako je Martin oboren na zemlju prije nego što je čula pucnjeve.

Ovaj slučaj je izazvao toliko pažnju da se čak i američki predjednik Barack Obama oglasio, pozvavši na istragu ubistva Martina i opisavši ga svojim sinom.

Paralele između smrti Martina i Alwadije je jednostavno podvući i nisu prošle nezapažene na društvenim mrežama, gdje se pronalaze sličnosti između obiju žrtava, ubijenih zbog nošnje dukserice odnosno hidžaba.

Bilješka "vrati se u svoju državu, teroristikinjo" je izazvala zgražanje i bijes na društvenim mrežama.

Jedan korisnik Twittera je napisao: "'Vrati se u svoju zemlju?' Sjedinjene Države se sastoje od imigranata koji su masakrirali narod kako bi im ukrali njihovu zemlju. Ko se ustvari mora vratiti?"

Odgoj ženske djece – poseban emanet

Djeca su blagodat od Allaha, subhanehu ve te'ala, i svaki musliman i muslimanka trebaju čvrsto vjerovati da je ”Allahova je vlast na nebesima i na Zemlji. On stvara šta hoće! On poklanja žensku djecu kome hoće, a kome hoće - mušku, ili im daje i mušku i žensku, a koga hoće, učini bez poroda; On uistinu, sva zna i sve može.“ (Prijevod značenja Eš-Šura, 49-50) Također, Uzvišeni je rekao: “Bogatstvo i sinovi su ukras u životu na ovome svijetu“ (prijevod značenja El-Kehf, 46) tj. djeca su blagodat, ukras i sreća na dunjaluku, te poklon od Allaha, subhanehu ve te`ala. Jedan od znakova zahvalnosti na ovoj blagodati jeste ispravan islamski odgoj djeteta. Odgoj djece je jedna od navažnijih oblasti u današnjem društvu. Roditelje, po pitanju dječijeg odgoja, dijelimo na:

● one koji su u potpunosti zanemarili odgoj svoje djece;

● one koji nastoje svoju djecu odgojiti u duhu osnovne kulture i sačuvati ih od glavnih uzroka propasti današnje omladine (alkohol, droga, sida...);

● one koji svoju djecu nastoje odgojiti islamskim odgojem, što je ujedno vrlo teško u današnjem društvu koje poziva svemu negativnom i nemoralnom.

Znajući u kolikoj mjeri je u današnjem vremenu institucija islamske porodice na meti njenih neprijatelja, a posebno muslimanka, podsjetit ćemo roditelje na Allahovu predivnu nagradu za odgoj ženske djece, a potom navesti nekoliko savjeta u tom pogledu. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: ''Ko bude imao tri kćerke i dadne im utočište i hranu, i bude milostiv prema njima, zasigurno mu je obavezan Džennet.'' Neki mu čovjek reče: ''A dvije kćerke, Allahov Poslaniče?'' Reče: ''I dvije.'' (Bilježi El-Buhari u Edebul-Mufred, a šejh Albani je ocijenio hadis hasenom) Također, onaj kome Allah podari dvije kćerke i bude ih lijepo izdržavao i odgojio, imat će, sa Allahovim dopustom, najljepše društvo na Sudnjem danu: ''Ko bude izdržavao dvije kćerke sve dok ne postignu punoljetstvo, doći će na Sudnji dan a ja i on ćemo biti poput ova dva'' – pa je spojio svoja dva prsta. (Muslim) Zbog spomenutih nagrada za odgoj ženske djece, roditelji bi odgoju ženske djece trebali posvetiti posebnu pažnju, naročito ako znaju kakve negativne posjedice mogu zadesiti pojedinca i društvo u slučaju zanemarivanja njihovog odgoja.

Poslanikov odgoj kao uzor

Svaki musliman trebao bi odgoj ženske djece smatrati ukazanom čašću, jer on u tom plemenitom djelu slijedi primjer Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, koji je bio otac četiri kćerke i koje je ujedno odgojio najljepšim odgojem. Jedan od plodova poslaničkog odgoja je Fatima, Allah bio zadovoljan s njom, kojoj je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, neposredno prije svoje smrti rekao: “Zar nisi zadovoljna da budeš gospođa – predvodnica svih žena u Džennetu ili žena pravovjernih.“ (El-Buhari) A u drugoj predaji također kod El-Buharije stoji: "...predvodnica žena ovog (islamskoga) ummeta".

Pažnja i nježnost

Ženska djeca su po svojoj prirodi nježna i uvijek imaju potrebu za pažnjom i iskazivanjem lijepih osjećaja i riječi. Zbog ovih i sličnih osobina nije ispravno da se s njima postupa grubo i strogo, onako kako pojedini roditelji postupaju sa sinovima, jer se one odgajaju u duhu blagosti i popustljivosti, navikle su da rastu u ukrasima i kao takve ne mogu se raspravljati ili prepirati. Opisujući prirodu žene, Uzvišeni Allah je rekao: “Zar one koje u ukrasima rastu i koje su u prepirci bespomoćne?“ (Prijevod značenja Ez-Zuhruf, 18) Zbog toga su, prilikom njihovog odgoja, potrebna sredstva koja odgovaraju njihovoj nježnosti i prirodno urođenim osobinama sa kojim ih je Allah stvorio.

Odgoj – odgovornost oba roditelja

Očeva odgojna uloga daleko je veća od one za koju pojedini očevi misle da se manifestira samo u obezbjeđivanju hrane, odjeće i postavljanja određenih mjerila, granica i kažnjavanju kćerke za prekoračenje postavljenih granica. Koliko je očeva koji smatraju da su ispunjavanjem spomenutih obaveza izvršili svoju roditeljsku dužnost? Ovakvim svojim postupkom i shvatanjem, otac cjelokupan odgoj svoje kćerke prebacuje na majku. Moramo naglasiti, ne umanjujući ovim majčin trud i zasluge u odgojnom procesu, da prilikom odrastanja u kćerkinom životu postoje periodi u kojim je neophodno prisustvo oca i zbog toga bi kćerkin odgoj trebao biti podijeljen između oba roditelja.

Adolescencija (pubertet) i kćerkine potrebe

U ranom djetinjstvu ženska djeca imaju veliku potrebu za majkom, ali u periodu adolescencije svaka kćerka ima direktnu potrebu za ocem koji u tom periodu njenog života igra vrlo važnu ulogu. Ukoliko otac ne opravda svoju ulogu u tom periodu kćerkinog života ili ga ne razumije, ili ne shvata koliko je opasan taj period, bit će direktni krivac za kćerkine unutrašnje osjećaje i loše postupke koji mogu proisteći nakon toga. U periodu adolescencije dešavaju se velike tjelesne i psihičke promjene kod djevojčica i mnogi roditelji nastoje da im se kćerka u tom periodu, a i prije, poduči određenim islamsko-fikhskim propisima koji se odnose na ženu, što postaje i njihova kćerka u tom periodu. Sigurno su šerijatsko-fikhska pravila vrlo važna i neophodna, međutim, ne treba se samo njima posvećivati pažnja. Adolescent, svejedno bio to dječak ili djevojčica, osjeća jednu vrstu potrebe za suprotnim spolom, ima želju da se isti neprestano nalazi u njegovoj blizini i razgovora s njim. U periodu adolescencije, prvi muškarac kojeg kćerki vidi ispred sebe jeste njen otac. Kroz njega će vrednovati i upoređivati sve ostale muškarce u svom životu. Ukoliko otac ispravno shvati svoju odgojnu ulogu, poštujući njene osjećaje, zasigurno će se njezino poštovanje prema njemu povećati, on će joj postati uzor i primjer po kojem će vrednovati ostale muškarce. I kada bude željela da se uda, željet će i tražiti da njen budući suprug sliči njenom ocu po osobinama i moralu. Nasuprot ovom, otac koji je grub, ima želju za prevlašću ili je zauzet i ništa ne zna o svojoj porodici, izgubit će sposobnost da ostavi utjecaj na svoju kćerku i vrlo lahko se može desiti da ona sama potraži zamjenu za prazninu koju je on ostavio.

Babina princeza i ljepotica

Vrlo je važno napomenuti da kćerka u periodu adolescencije ima jaku potrebu za isticanjem svoje ženstvenosti i ljepote. Ima potrebu za lijepim i nježnim riječima koje u određenim situacijama treba propratiti nježan dodir. Njen otac bi, sa svojom roditeljskom ljubavlju i nježnošću, trebao biti taj koji će joj sve to podariti. Ukoliko to ispuni i zadovolji njenu potrebu za lijepom, nježnom riječju, onda je takve riječi neće učiniti ranjivom i slabom kada ih prvi put čuje od suprotnog spola. U Poslanikovom, sallallahu alejhi ve sellem, opohođenju prema njegovim kćerkama imamo lijep primjer za ovaj segment odgoja. Uvažavao je potrebe svojih kćerki, iskazivao im ljubav i milost. Majka pravovjernih Aiša, radijallahu anha, pojašnjava nam Poslanikovo iskazivanje ljubavi, milosti i respekta u sljedećem hadisu: “Nisam vidjela nikoga sličnijeg Poslaniku u izgledu, kada stoji ili sjedi, od njegove kćerke Fatime. Kada bi ušla kod Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ustao bi prema njoj (uzeo je za ruku) i poljubio je te je posjeo pored sebe. A kada bi Poslanik ušao kod nje, ustala bi prema njemu (uzela ga za ruku), poljubila bi ga i posjela ga pored sebe.“ (Tirmizi i Ebu Davud, a šejh Albani je ocijenio hadis vjerodostojnim. Vidjeti: Sahihu ve daifu Tirmizi i Ebu Davud). Navedeni Poslanikovi, sallallahu alejhi ve sellem, postupci prema njegovoj kćerki, kao i njeno lijepo uzvraćanje na te postupke i osjećaje, ukazuju na vrhunski moral i savršeni odgoj.

Duševni smiraj

Zajedničke karakteristike svih žena su ranjivost i osjećajnost te stalna potraga za bezbjednošću i duševnim smirajem. Otac je prva osoba koja će u svojoj kćerki izgraditi osjećaj bezbjednosti. Očev dom je prvo mjesto gdje će naći bezbjednost, kada osjeti strah u bilo kojem periodu svoga života. Zbog toga, svaki otac treba svojoj kćerki obezbijediti duševni smiraj i bezbjednost prije materijalnog smiraja i bezbjednosti. Jer ako kćerka osjeti da je izgubila bezbjednost kod svoga oca, u porodičnoj kući, potražit će je negdje drugdje.

Poslanikovim odgojnim stazama

Svaki odgajatelj trebao bi kao učitelja uzeti Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Njegovo ophođenje prema kćerkama u vremenu i društvu koje je bilo poznato po zakopavanju žive ženske djece primjer je svim muškarcima. Ummu Halid, kćerka Halida, sina Seidova, pripovijeda nam o jednom događaju iz njenog djetinjstvu i kakav je trag taj događaj ostavio na njenu ličnost. Ona kaže: “Došla sam sa svojim ocem kod Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a na meni je bila žuta košulja, pa je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: "Lijepo, lijepo.” Rekao je Abdullah (prenosilac hadisa) da je Poslanik to rekao na habešijskom jeziku. Rekla je: ''Otišla sam da se igram sa Poslanikovim prstenom, pa me je moj otac ukorio. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: 'Pusti je!', a zatim je rekao: 'Iznosaj, pohabaj, poderi, (to je ponovio tri puta)''', a u drugoj predaji kod El-Buharije stoji: "...neka je zamijeni druga" (tj. uputio joj je dovu da košulja dugo ostane kod nje, za dug život i da je zamijeni drugom odjećom, kako je to običaj kod Arapa da se kaže). I rekao je Abdullah (prenosilac hadisa): ''Dugo vremena je imala ovu košulju.“ (El-Buhari i Fethul-bari). Svaka djevojčica još od malih nogu voli da se uljepšava i ukrašava, voli pohvale, koje u njenoj duši ostavljaju dubok trag i čine je nježnom, poslušnom osobom koja prihvata smjernice i savjete. Tako je i Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, pohvalio ljepotu njene odjeće, obraćajući joj se na jeziku uz koji je rasla (habešijski) i koji razumije, jer je sa svojim ocem i majkom odgajana u Habešiji (današnjoj Etiopiji) za vrijeme njihove hidžre. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, dozvolio joj je da se igra sa njegovim prstenom, uputio je dovu za njen dug život, obradovao ju je viješću da će u budućnosti mijenjati odjeću, i da je njen otac, sa Allahovim dopustom, taj koji je čuva i obezbjeđuje. Također ju je smirio i sugerirao da se ne brine za propadanje odjeće, jer će njen otac, sa Allahovim dopustom, to nadoknaditi. Zaista je rekao istinu Uzvišeni Allah: “Vi u Allahovom Poslaniku imate divan uzor za onoga koji se nada Allahovoj milosti i nagradi na onome svijetu, i koji često Allaha spominje“ (Prijevod značenja El-Ahzab, 21)