Mudrost iskušenja (Ibn Kajjim el Dževzijje)

U nevolji vjernika iz toga što ih neprijatelj povremeno nadvlada, potčini ih i uzdrma, postoje brojne mudrosti koje podrobno zna samo Uzvišeni Allah.

Jedna mudrost je podsticanje privrženosti, odanosti i poniznosti Allahu, da Ga ljudi mole za pomoć protiv neprijatelja. Kad bi, neprestano pomagani, bili nadmoćni i sebi druge potčinjavali, zacijelo bi se osilili i pokvarili, a kad bi stalno bili potćinjeni i pokorni nadmoćnijem neprijatelju, vjera ne bi imala oslonca niti istina opstanka. Mudrost najvećeg Mudraca je odlučila da im omogući da budu čas nadmoćni, čas potčinjeni, jer kad su potčinjeni, pokorni su Gospodaru, kaju Mu se, skrušeni su i ponizni. Kad su potčinjeni, štite Njegovu vjeru, izvršavaju dužnosti koje vjera propisuje, naređuju dobro i zabranjuju zlo, bore se protiv neprijatelja vjere i pomažu njene sljedbenike.

Mudrost je i u tome što bi, kad bi bili neprestano pomagani i nadmoćni, među njih se umiješao i neko čiji cilj nije vjera i slijeđenje Poslanika već samo pridruživanje onom ko je nadmoćan i snažan. Nasuprot tome, kad bi uvijek bili potčinjeni i pokoreni, niko im se ne bi pridružio. Božanska mudrost je odredila da sad oni imaju vlast, sad drugi nad njima vladaju. Tako se može raspoznati onaj ko želi Allaha i Njegovog Poslanika od onoga ko ne želi ništa osim ovoga svijeta i slave.

Mudrost se ogleda i u tome što Uzvišeni Allah kod ljudi voli bogobojaznost u dobru i zlu, u bezbrižnosti i iskušenju, kad pobjeđuju i kad su poraženi. Uzvišenom Allahu u objema situacijama pripada privrženost, s uvjerenjem, da je situacija mudro određena, da srce bez nje ne bi znalo ispravno se vladati, kao što ni tijelo ne može bez toplo te i hladnoće, bez žeđi, gladi, umora, različitih pogodnosti i nepogođnosti. Te nedaće i iskušenja uvjet su da se stekne potpunost i ispravnost koja se od čovjeka očekuje, a postojanje potrebnoga bez onoga kome je potrebno bilo bi nemoguće.

Mudrost se sastoji i u tome što ljude trijumf neprijatelja nad njima stavlja na kušnju, popravlja ih i odgaja, kao što Uzvišeni ističe o trijumfu nevjernika nad vjernicima na Uhudu

:” I ne gubite hrabrost i ne žalostite se; vi ćete pobijediti ako budete pravi vjernici. Ako vi dopadate rana, i drugi rana dopadaju. A u ovim danima Mi dajemo pobjedu sad jednima, a sad drugima, da bi Allah ukazao na one koji vjeruju i odabrao neke od vas kao šehide — a Allah ne voli nevjernike – i da bi vjernike očistio, a nevjernike uništio. Zar mislite da ćete ući u Džennet, a da Allah ne ukaže na one od vas koji se bore i na one koji su izdržljivi? A vi ste smrt priželjkivali prije nego što ste se s njom suočili, pa ste je, eto, očima svojim vidjeli. Muhammedje samo poslanik, a i prije njega je bilo poslanika. Ako bi on umro ili ubijen bio, zar biste se stopama svojim vratili? Onaj ko se stopama svojim vrati neće Allahu nimalo nauditi, a Allah će zahvalne sigurno nagraditi. “(Alu Imran, 139-144.)

Uzvišeni spominje nekoliko vrsta mudrosti zbog kojih je dao da nevjernici budu nadmoćni, nakon što je vjernike učvrstio, osnažio i obradovao ih da će se iznad nevjernika uzdignuti s datim vjerovanjem. Iako su zahvaćeni valom slabljenja pokornosti Allahu i Njegovome Poslaniku, oraspoložio ih je time što su njihovi neprijatelji zahvaćeni valom neprijateljstva prema Allahu i Njegovome Poslaniku.

Uzvišeni vjernike obavještava da će Svojom mudrošću vlast etapno raspoređivati medu ljudima, da će im njihov udio u tome davati kao opskrbu u razdobljima.

Uzvišeni obavještava i da on to čini da bi vjernici znali za sebe, ko su i kakvi su. Iako Allah Uzvišeni to sve unaprijed zna, iako uistinu zna kakvo je njihovo vjerovanje, hoće da oni jedni druge vide kakvi su.

Zatim, Uzvišeni kaže im da je neophodno da među vjernicima bude šehida, a polaganje života za Istinu (šehadet) kod Allaha zaslužuje najviši stepen i nagradu, a to se postiže samo žrtvovanjem svog života na Njegovome putu. Da nije trijumfa neprijatelja, ne bi se mogao steći stepen šehadeta, stepen koji je Allahu najdraži, a čovjeku najkorisniji.

Nakon toga, Uzvišeni dodaje da vjernicima želi da se od grijeha očiste pokajanjem i vraćanjem Njemu kroz traženje oprosta za grijehe zbog kojih ih je neprijatelj nadvladao, da, uz to, želi nevjernike uništiti njihovom mržnjom i nadmenošću, ukoliko pobijede.

Najzad, poriče vjernicima očekivanja da u Džennet mogu ući bez borbe i strpljivosti. Poručuje im da to Njegova mudrost odbija, jer u Džennet ući uistinu ne mogu bez borbe na Njegovome putu i strpljivosti. Kad bi bili neprestano pomagani i nadmoćni, niko se protiv njih ne bi borio i ne bi bili stavljani na iskušenje zlostavljanjem neprijatelja koje trebaju strpljivo prevladati.

Grijesi osljepljuju srce i slabe njegovu pronicljivost (Ibn Kajjim el-Dževzijje)

Grijesi dovode do sljepila srca ili mu, u najmanju ruku, slabe njegovu pronicljivost. A kada srce oslabi i oslijepi, onda ono gubi mogucnost poimanja upute i mogucnost njegove primjene na samoga sebe i na druge, shodno snazi ili jacini pronicljivosti i snage. Snaga covjeka se bazira na dvije osobine: moci raspoznavanja dobra i zla i prihvacanju dobra, a ostavljanju zla. Razlika medu ljudima pred Allahom zavisi upravo od stepena zastupljenosti ovih osobina u njima. Ova dva svojstva Allah Azze ve Dzelle, hvali kod Svojih poslanika, neka je Allahov mir i spas nad njima: “ I sjeti se robova Nasih Ibrahima I Shaka i Ja’kuba, sve u vjeri cvrstih i dalekovidnih”(Sad, 45).

Pod cvrstinom se ovdje podrazumjeva moc primjene istine, a pod dalekovidnoscu se misli na dalekovidnost u vjeri. Dakle, oni su sposobni da spoznaju Istinu i da je onako kako treba primjenjuju. Ljudi su u ovome pitanju dijele na cetiri grupe:

- druga grupa; koja, nasuprot psolanicima, ne posjeduje dalekovidnost u vjeri, ni moc provodenja istine, oni cine vecinu danasnjih ljudi. Pogled na njih pece oci i zari dusu. Oni su bolest za srce, tjeskobu za dob. Od njihovog drustva sammo se sramota i nesreca moze dobiti.
- Treca grupa; oni koji se razumiju u uputu i poznaje je, ali, nemaju snage da je primjenjuju i drugu privuku. Ovo je stanje slabog vjernika. A snazni vjernik je bolji i drazi Allahu o dove vrste;
- Cetvrta grupa: oni koji maju snagu i jaku zelju, ali im manjka dalekovidnost u vjeri. Skoro da nemgou razlikovati Allahove prijatelje od sejtanovih. Sve sto je crno za njih je hurma, a sve sto je bijelo misled a je mast. Misle da je bolest mast, a koristan lijek otrov. Ovakvim ne pristoji da budu vjerski predvodnici niti su podobni za to. Samo prvoj grupi to pripada. Uzviseni kaze: “Izmedu njih smo Mi vode odredivali i oni su, odazivajuci se zapovijedi Nasoj, na Pravi Put upucivali, jer su strpljivi bili i u dokaze Nase cvrsto vjerovali.” (Es-Sedzde, 24) Oni su, zahvaljujuci strpljivosti I dubokoj vjeri u Allahove dokaze, zasluzili vodstvo u vjeri. Ovu grupu Allah izuzima iz skupine nesretnih. On se zaklinje vremenom – tj. Periodom zalaganja gubitnika i dobitnika – da ce svi ostali biti gubitnici. On kaze: “ Tako Mi vremena, covjek, doista, gubi, samo ne oni koji vjeruju i dobra djela cine, i koji jedni drugima Istinu preporucuju i koji jedni drugima preporucuju strpljenje (El-Asr,1-3)
Nije dovoljno, kao sto vidimo, ograniciti se na spoznaji istine i strpljenju na njenom putu. Naprotiv, to se mora preoporucivati i savjetovati drugima. Ako covjek sebe ne vidi u ovoj skupini, onda je gubitnik. Poznato je da grijesi i zlodjela zasljepljuje srce i ne dozvoljavaju mu da na pravi nacin shvati Istinu; oni mu oduzimaju snagu i cvrstinu ne dopustajuci da es veze za nju. Stavise, uslijed grijeha srce gubi moc spoznaje, kao orijentir u svome kretanju. Za njega je tada laz istina, a istina laz; vrline su poroci, a poroci vrline. Ono se sa Puta ka Allahu i buducem svijetu usmjerava na put ka stjecistu pokvarenih dusa, zadivljenih ovosvjetskih zivotom i udaljenim od Allaha i Njegovih dokaza zanemarujuci pripremanje za susret sa Njim. I ovo je dovoljan razlog, da se covjek okane grijeha i da se drzi sto dalje od njih.
A od Allaha se traži pomoć.

Bolest zapada

Ovo je malo neobična tema. Žene se počinju buditi poslije Drugog svjetskog rata, zahvaljujući novinama, televiziji i radiju, i one su na taj način postajale “svjesne sebe”. Ništa ne mogu reći što se tiče prava glasanja, studiranja i posla, ali su pretjerale sa svojom željom da sve više i više liče na muškarce. A zna se da je to apsurd, bilo da nastoje ličiti na muškarce fizički ili umno, jer su žene ograničenije od muškaraca. Žena je izgubila iz vida vrijednosti i principe u društvu koji joj dopuštaju da ide naprijed. Sramežljive žene nekad su bile mnogo više poštivane nego danas, a njihov primarni cilj bio je formiranje porodice i stjecanje potomstva. Danas je to potpuno drugačije, Zapad je drukčiji. Često vidimo da su žene oskudno obučene, toliko oskudno da na sebe skreću pozornost. Ukrašavaju se da bi ih svi vidjeli, noseći odjeću u kojoj izgledaju kao da imaju dvadeset godina. Štaviše, kao djevojčice učene smo da se s izgledom ne treba igrati. A sada smo na stupnju da nas optužuju ako želimo imati porodicu, govore nam da na leđima nosimo prevelik, nepodnošljiv teret. Danas u svijetu postoji sve više samaca i izobličenih porodica, ako se za njih tako može kazati. Za žene koje su rođene na Zapadu (poput mene), za nemuslimanke, učestvovanje u općem nemoralnom ponašanju prirodna je i normalna pojava. Postoje i one majke koje svoje kćerke od 12 godina upućuju na spolni odnos, savjetujući ih da traže od partnera upotrebu prezervativa, odnosno da same koriste pilule protiv začeća, da ne riskiraju. Ako se radi o upućivanju na zaštitu, to i nekako, ali čini se da je dob od 12 godina rano za to. Ako se povede razgovor na tu temu, žene te ne razumiju, gledaju te čudnim pogledom, kao da si rekao nešto glupo, a nisu ni svjesne da upravo one daju primjer djevojčicama koje ih u tome slijede. Radi se o mladim djevojkama koje čak i zimi šetaju otkrivenog stomaka, kako od njih zahtijeva moda. Ako se oblačiš po zadnjem “kriku” mode, tada si “u toku” i dio si ekipe; ako se ne oblačiš na taj način, onda si izvan dešavanja i nisi član ekipe: važan je samo fizički izgled, a nije unutrašnjost. Tako se rezonuje.
Moje pitanje glasi: da li je to normalno? Zapad je ispunjen arogancijom, prepotentnosti i nasiljem koji sve više i više pune novinske rubrike. Jadna omladina bez budućnosti! Omladina pati od problema, a roditelji nekada samo glume da ne postoji problem, međutim, poslije napornog dana nemaju volje ni vremena da poslušaju vlastitu djecu. A razgovor je jednostavan, traje tek nekoliko minuta! Ipak, roditelji više vole nadomjestiti manjak dijaloga materijalnim stvarima, misleći da je to prikladna zamjena i da to sve rješava. Nerijetko čujem roditelja da poslije problema s djetetom kaže: “Nikad mu ništa nije nedostajalo!” Pokušajte razmisliti o tome! Upravo je u majki poenta, ona treba biti osnovni stup u harmoniji porodice. Kada se muž vrati kući poslije napornog radnog dana, žena treba biti vrsta amortizera, apsorbirati sve muževe probleme, biti zahvalna slušateljica i savjetnica, tražiti način da umiri muža time što će razumjeti ono što govori i postići njegovo povjerenje, jer on u njoj nalazi ljubav i utjehu. U Evropi, kršćanskom društvu, sve to jednostavno je nemoguće naći. Žene su u današnje vrijeme toliko zauzete da su izgubile svoju životnu i osnovnu zadaću: brigu o porodici. Najčešće se radi o nervoznim i gnjevnim ženama koje te, kada ih susretneš, naprimjer, u supermarketu i ljubazno zamoliš da te puste da prodeš, gledaju i često ružno odgovore, samo zato što si muslimanka. One nisu svjesne da sa malo ljubaznosti mogu napraviti drukčiju atmosferu u kući, sa svojom porodicom.
Glavni cilj omladine jeste postati slavan i zaposliti se na televiziji, jer će tada zaraditi mnogo novca i moći se zabavljati. To je očit primjer degradacije društva na Zapadu. Drugi primjer jeste bavljenje seksualnim radnjama. Omladini se nameće da mora biti kreativna kada je riječ o mjestu, kao naprimjer, da se time bavi u bazenima, skladištima, avionima, da se uzbuđenje podigne na višu razinu. Može se reći da ljudi imaju spolni odnos mode radi, a ne radi nečeg drugog.
I u islamskoj kulturi djevojke i mladići zabavljaju se, niko ne tvrdi drukčije, samo ne na spomenuti način. Odlaze u lokale, ali muškarci sjede odvojeno od žena; ako piju, piju bezalkoholna pića; može se desiti da zaručnici šetaju parkom i drže se za ruke, ali to je već previše… A ne kao na Zapadu, gdje lahko možeš vidjeti dvoje mladih kako su “zalijepljeni” jedno za drugo, kojima treba hladan tuš; muslimani su isuviše sramežljivi da bi činili takvo nešto. Mladići i djevojke muslimani odrastaju na vrijednostima, razlikujući dobro od lošeg u pogledu njih samih, kao i u pogledu drugih ljudi, za razliku od omladine Zapada, koja je bezosjećajna, hladna na sve i potpuno bestidna. To je loša strana Zapada i ako se tako nastavi, loše nam se piše.
Često se priča o muslimanki i o tome kako joj se u islamu čini nepravda, a nikad se ne govori o ženi na Zapadu. Kao žena, jako se loše osjećam kada vidim da se žene prvo trebaju razgolititi kako bi bile saslušane i uopće primijećene. Ponekad se same izlažu riziku, govoreći da u golotinji nema ništa loše. Kada imaju nastup na televiziji, prvo se moraju razgolititi da bi bile saslušane. Preostaje samo da se skinu i u dječijim emisijama, i to bi bila kulminacija.
Ja sam prihvatila islam i nije mi mozak ispran, kako to misli većina. Boli me kada vidim da je žena za mnoge tek predmet i kako dopuštaju sebi da kritiziraju pokrivene muslimanke. Otkako sam se preobratila, otvorene su mi oči i svijet gledam na drukčiji način nego prije. I ja sam mislila i ponašala se kao Evropljanke, ali preobraćanje je očistilo moju dušu. Osuđujem to što neke žene smatraju da se normalno ponašaju i neprestano kritiziraju islam, ponajviše muslimanke, kao što čini gospođa Daniela Santanche, koja je napisala knjigu Negirana žena. Po njenom mišljenju, muslimanke nisu slobodne jer nose hidžab i treba da se probude, tim prije jer žive u primitivnim uvjetima. A pod “buđenjem” gospođa podrazumijeva razgolićavanje.
Bilo kako bilo, treba da se zapitate zašto mnoge žene koje su rođene i odrasle na Zapadu odlučuju da se preobrate na islam. Možda zbog vrijednosti koje se na Zapadu ne mogu naći? Mogu sebi dopustiti da kažem: svijet ide u propast, nešto u shvatanju treba mijenjati i toga se ne treba stiditi. U islamu žena ima svoje mjesto i uživa mir, unutar porodice osjeća se dobro jer je okosnica u njenom razvijanju. Iako sebi možda ne može priuštiti skupocjenu odjeću i potrošiti mnogo novca u mjesecu, ona je jednako zadovoljna jer uživa u emotivnom miru i harmoniji, pa to prenosi na sve članove porodice, sa sigurnosti i čineći im dobročinstvo (a to je lijep uzor majke, o čemu sam već govorila). Iako nosi hidžab, to ne znači da je potčinjena mužu, nego je potčinjena Allahu. Činjenica da nosi nešto na glavi ne znači da ona u porodici nema značaj. Ali, tako se misli, jer svi misle da se o položaju muslimanke mora diskutirati, pogotovo poslije 11. septembra 2001. Da stanje bude gore, svijet vjeruje u sve što im se kaže, u sve detalje koji nisu temeljito proučeni. Kada vidim ženu koja iz kuće izađe lijepo obučena, našminkana, elegantna, sve na svom mjestu, zapitam se da li je ustala izuzetno rano kada ovako savršeno izgleda u očima drugih ljudi? Zašto joj je samo to važno? Prvo šta pomisle takve žene kada ustanu jeste šta će obući, a ne razmišljaju 0 drugim stvarima! Kada razmislim, shvatim da veliki broj njih ne želi shvatiti da im takvo ponašanje ne može ništa donijeti. Mnoge žene kažu da su ponosne što su takve, jer misle da njihov život ima svrhu, da bez problema mogu pokazati cijelo tijelo, te da nema ništa loše u ženskoj emancipaciji i takvom ponašanju. Isto tako, više puta pitala sam se šta znači izraz emancipacija žene? Vjerujem da većina ljudi pod emancipacijom podrazumijeva ljepotu, poželjnost od muškaraca, a ne misli da se emancipacija odnosi na evoluciju u kulturi i jeziku, pa se prema tim ženama odnose kao prema trgovačkoj robi. I mnoge od njih prihvataju to shvatanje ne pokušavajući razumjeti, pa najčešće govore čisto radi govora, što je jako žalosno. Mislim, trebalo bi da su žene ponosne na sebe i da u društvu ništa ne čine protiv sebe. Svoj identitet trebaju potvrditi na drukčiji način i u drukčijim sistemima. Ne vjerujem da će skidanje odjeće po njih biti efikasnije. Cesto se kaže da žena koja je lijepa mora biti glupa. Po Vama, zar žena koja je lijepa ne može biti pametna? Dakle, ljepota i glupost stavljeni su u zavisan odnos, za šta mora postojati razlog. Možda su same žene uzrok takvog razmišljanja? Očito je da se ponašanje žene godinama pogoršava, a ne poboljšava, i o tome treba dobro razmisliti.
Pitate se zašto sam kivna na Evropljanke, ta ja sam rođena ovdje i odrasla sam u oboljelom društvu. Želim da shvatite da postoje žene kao ja koje žele promijeniti svoj život u tačno određenom trenutku. Na Zapadu se često vidi da žena za najboljeg prijatelja uzima muškarca, neke su čak i udate, a izlaze same s drugim muškarcima. Ko zna razlog zašto se njihov brak ruši! Kaže se: drvo plane ako je u blizini vatre. Poznajem osobe koje su zbog toga uništile brak u kojem su bile nekoliko godina. Djeca se premještaju s mjesta na mjesto, jer se roditelji svađaju kod koga će dijete provesti sedmicu. Jadna djeca imaju status poštanskih paketa: nosi ih se tamo-amo, a s malom djecom ne treba postupati i eksperimentirati na takav način. Kada odrastu, treba im samo malo ljubavi, da ih se razumije, međutim, izrastaju u nasilnike, bandite i to je njihova budućnost: bez perspektive, bez cilja, živeći dan za danom. Ako svijet ide u tom smjeru naprijed, gdje ćemo završiti?! Niko se više ne brine za druge ljude, već ga samo interesira on sam, te ne poduzima ništa u čemu nema lični interes. Gdje su završile vrijednosti, poštivanje drugih osoba, sigurnost da se osnuje porodica? Mnogi se svoje porodice sjete dva puta godišnje, za vrijeme vjerskih praznika. Mnoge osobe budu osjećajne dva puta godišnje, a pojam porodica bude olahko shvaćen. Treba u toku cijele godine tražiti načine da se bude oprezniji i da se za praznike bude uz porodicu, ali na sasvim drukčiji način, s malim znacima pažnje i sa malom spretnosti, bez velikih poklona, da se osobi pokaže svoje osjećanje i da se postigne njena naklonost. Treba znati stvoriti sretnu harmoniju i lijep, smiren i miran ugođaj, i takav treba biti svaki dan. Zadržavajući takav stabilan i pravedan odnos prema sebi, možemo napredovati, a u nekim slučajevima to je ključ za rješavanje problema u braku.
U islamu, ramazan mnogo pomaže da se osoba izgradi i razvije, jer tada se svako čuva od iskušenja i nastoji da u raznim situacijama ostane miran i staložen, a, na kraju dana, u tome pomaže i obavljanje ramazanskog ibadeta. U ramazanu do izražaja dolazi smanjeno uzimanje hrane; a dijetu, u općem smislu te riječi, mnogi ljudi započnu, ali malo ih uspije u tome. Ili, naprimjer, kada neko želi ići u teretanu… i tu se mnogo ljudi upiše i skupo plati, ali koliko ih zapravo ode? Ne idu jer su umorni od radnog dana. Ramazan je ustvari slijed duhovnog uzdizanja koje osoba mora prolaziti svake godine u određeno doba, i svake sljedeće godine spremnija je, a time i opuštenija, sretnija i prihvata ma kakvo odricanje. Ove sam Vam primjere dala da shvatite i da na jednostavan način razumijete suštinu odricanja od jela, pića i drugih poriva Allaha radi, koje i mi muslimani, bilo muškarci ili žene, imamo u sebi. Naše odricanje pruža nam užitak i zadovoljstvo, a nevjernici to doživljavaju kao abnormalno. Da pročitaju ono što je napisano i promisle o tome, došli bi do zaključka da je ovo ustvari lahko za razumjeti, lakše nego medijsku propagandu u koju vjeruju. Praktično obavljanje svega ovoga naša je obaveza, ona nam pruža zadovoljstvo, upućuje nas na to da cijenimo bezazlene stvari u životu, otvorimo oči za novi svijet, budemo svjesni da moramo promijeniti ono što smo prije činili, i osjećat ćemo se kao ponovo rođeni, posebno preobraćenici poput mene. Moja se duša vinula u visine, a srce ispunilo smirajem, što mi je prije nedostajalo, pa sam nastavila potragu.
Da bi se došlo do zaključka bez velikih riječi, treba se reći da Evropljanka mnogo govori o pravima i o tome da prava trebaju biti podjednaka, tj. ista kao što imaju i muškarci, ali jeste li možda vidjeli muškarca koji se treba razodjenuti da bi bio uzet u obzir, saslušan i dobio ono što želi?! Možda se u kritiziranju muslimanke krije malo zavisti Evropljanki, možda bi i one željele da se muškarci prema njima odnose na isti način na koji se odnose prema muslimankama. Srca takvih žena poremećena su i osjećaju se manje vrijednim. Nisu kadre shvatiti da muslimanke obavljaju iste poslove kao i one, i to bez ikakvih poteškoća. Ako bismo na kraju dana upitali Evropljanku kako se osjeća, odgovorila bi da je mori glavobolja i da osjeća težinu napornog dana. A muslimanka će reći da je umorna, ali se s užitkom i zadovoljstvom suočila s dnevnim obavezama. Zašto? Jednostavno zato jer je islam spoj smisla, nauke i psihologije, i to može shvatiti svako ko dobro i pažljivo čita Kur’an. I onaj ko nije stekao visoko obrazovanje jasno može razumjeti precizne kur’anske poruke. Kada se to shvati, vjera čovjeku pomaže da lakše podnese probleme i lakše se s njima suoči u svakodnevnom životu.
Ovo ću završiti sljedećim ajetima:

“Zar oni mogu bitisigurni od Allahove kazne? Allahove kazne se ne boji samo narod kome propast predstoji.” (El-A’raf, 99.); “I zašto oni ne promisle 0 carstvu nebesa i Zemlje i 0 svemu onome što je On stvorio, i da im se, možda, kraj njihov primakao? Pa u koje će riječi, ako ne u Kuran, vjerovati?” (El-A’raf, 185.)

"Vrati se u svoju državu, teroristkinjo": Pokrivena muslimanka nasmrt pretučena u SAD-u

Ubistvo 32-godišnje žene iračkog porijekla, koja je pronađena teško pretučena po glavi u svojoj kući s bilješkom "vrati se u svoju državu, teroristikinjo", izazvalo je šok u cijeloj zemlji koja se još uvijek nije oporavila od ubistva mladog crnca koje se desilo u zločinu iz mržnje u Philadelphiji.

Shaima Alwadi je skinuta sa aparata za održavanje u životu u srijedu, četiri dana nakon zločina koji se dogodio u njenom domu u San Diegu, Kaliforniji. Majka petero djece je pretučena na smrt pajserom, navela je njena 17-godišnja kćerka koja je dala intervju za jedan lokalni TV kanal. U videu koji se raširio na društvenim medijima, mlada djevojka drži emocionalni govor i pita zašto joj je oduzeta njena majka.

Gospođa Alwadi je već ranije dobila sličnu poruku kod svoje kuće, ali ju je doživjela kao šegu.

"Zločin iz mržnje je jedna od mogućnosti, i mi ćemo to istražiti", citiran je poručnik Mark Coit od strane Associated Pressa. "Ne želimo da se fokusiramo samo na jedno pitanje i propustimo nešto drugo."

Smrt Alwadije se desila u vrijeme kada je smrt mladog nenaoružanog crnog čovjeka, Tayvon Martina, upucanog od strane bijelog zaštitara u Philadelphiji, pokrenula žestoku polemiku o rasnim pitanjima u Sjedinjenim Državama.

U petak su održani marševi širom zemlje pod parolom "Marš milion dukserica", u čast 17-godišnjeg Martina koji je nosio duksericu kada je ubijen prošlog mjeseca. Demonstranti su rekli da je smrt podsjetnik na diskriminaciju koja se odvija protiv crnaca od strane čuvara zakona.

Naime, dok se Martin vraćao kući čuvar ga je ugledao i nazvao policiju prijavljujući Martina kao nadrogiranog. Iako je policija uputila čuvara da miruje dok ista ne stigne, čuvar je upucao mladića, da bi se kasnije branio kako je pucao u samoodbrani. Međutim, djevojka Martina, koja je sa njim bila na telefonu, je rekla kako je čula kako je Martin oboren na zemlju prije nego što je čula pucnjeve.

Ovaj slučaj je izazvao toliko pažnju da se čak i američki predjednik Barack Obama oglasio, pozvavši na istragu ubistva Martina i opisavši ga svojim sinom.

Paralele između smrti Martina i Alwadije je jednostavno podvući i nisu prošle nezapažene na društvenim mrežama, gdje se pronalaze sličnosti između obiju žrtava, ubijenih zbog nošnje dukserice odnosno hidžaba.

Bilješka "vrati se u svoju državu, teroristikinjo" je izazvala zgražanje i bijes na društvenim mrežama.

Jedan korisnik Twittera je napisao: "'Vrati se u svoju zemlju?' Sjedinjene Države se sastoje od imigranata koji su masakrirali narod kako bi im ukrali njihovu zemlju. Ko se ustvari mora vratiti?"

Odgoj ženske djece – poseban emanet

Djeca su blagodat od Allaha, subhanehu ve te'ala, i svaki musliman i muslimanka trebaju čvrsto vjerovati da je ”Allahova je vlast na nebesima i na Zemlji. On stvara šta hoće! On poklanja žensku djecu kome hoće, a kome hoće - mušku, ili im daje i mušku i žensku, a koga hoće, učini bez poroda; On uistinu, sva zna i sve može.“ (Prijevod značenja Eš-Šura, 49-50) Također, Uzvišeni je rekao: “Bogatstvo i sinovi su ukras u životu na ovome svijetu“ (prijevod značenja El-Kehf, 46) tj. djeca su blagodat, ukras i sreća na dunjaluku, te poklon od Allaha, subhanehu ve te`ala. Jedan od znakova zahvalnosti na ovoj blagodati jeste ispravan islamski odgoj djeteta. Odgoj djece je jedna od navažnijih oblasti u današnjem društvu. Roditelje, po pitanju dječijeg odgoja, dijelimo na:

● one koji su u potpunosti zanemarili odgoj svoje djece;

● one koji nastoje svoju djecu odgojiti u duhu osnovne kulture i sačuvati ih od glavnih uzroka propasti današnje omladine (alkohol, droga, sida...);

● one koji svoju djecu nastoje odgojiti islamskim odgojem, što je ujedno vrlo teško u današnjem društvu koje poziva svemu negativnom i nemoralnom.

Znajući u kolikoj mjeri je u današnjem vremenu institucija islamske porodice na meti njenih neprijatelja, a posebno muslimanka, podsjetit ćemo roditelje na Allahovu predivnu nagradu za odgoj ženske djece, a potom navesti nekoliko savjeta u tom pogledu. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: ''Ko bude imao tri kćerke i dadne im utočište i hranu, i bude milostiv prema njima, zasigurno mu je obavezan Džennet.'' Neki mu čovjek reče: ''A dvije kćerke, Allahov Poslaniče?'' Reče: ''I dvije.'' (Bilježi El-Buhari u Edebul-Mufred, a šejh Albani je ocijenio hadis hasenom) Također, onaj kome Allah podari dvije kćerke i bude ih lijepo izdržavao i odgojio, imat će, sa Allahovim dopustom, najljepše društvo na Sudnjem danu: ''Ko bude izdržavao dvije kćerke sve dok ne postignu punoljetstvo, doći će na Sudnji dan a ja i on ćemo biti poput ova dva'' – pa je spojio svoja dva prsta. (Muslim) Zbog spomenutih nagrada za odgoj ženske djece, roditelji bi odgoju ženske djece trebali posvetiti posebnu pažnju, naročito ako znaju kakve negativne posjedice mogu zadesiti pojedinca i društvo u slučaju zanemarivanja njihovog odgoja.

Poslanikov odgoj kao uzor

Svaki musliman trebao bi odgoj ženske djece smatrati ukazanom čašću, jer on u tom plemenitom djelu slijedi primjer Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, koji je bio otac četiri kćerke i koje je ujedno odgojio najljepšim odgojem. Jedan od plodova poslaničkog odgoja je Fatima, Allah bio zadovoljan s njom, kojoj je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, neposredno prije svoje smrti rekao: “Zar nisi zadovoljna da budeš gospođa – predvodnica svih žena u Džennetu ili žena pravovjernih.“ (El-Buhari) A u drugoj predaji također kod El-Buharije stoji: "...predvodnica žena ovog (islamskoga) ummeta".

Pažnja i nježnost

Ženska djeca su po svojoj prirodi nježna i uvijek imaju potrebu za pažnjom i iskazivanjem lijepih osjećaja i riječi. Zbog ovih i sličnih osobina nije ispravno da se s njima postupa grubo i strogo, onako kako pojedini roditelji postupaju sa sinovima, jer se one odgajaju u duhu blagosti i popustljivosti, navikle su da rastu u ukrasima i kao takve ne mogu se raspravljati ili prepirati. Opisujući prirodu žene, Uzvišeni Allah je rekao: “Zar one koje u ukrasima rastu i koje su u prepirci bespomoćne?“ (Prijevod značenja Ez-Zuhruf, 18) Zbog toga su, prilikom njihovog odgoja, potrebna sredstva koja odgovaraju njihovoj nježnosti i prirodno urođenim osobinama sa kojim ih je Allah stvorio.

Odgoj – odgovornost oba roditelja

Očeva odgojna uloga daleko je veća od one za koju pojedini očevi misle da se manifestira samo u obezbjeđivanju hrane, odjeće i postavljanja određenih mjerila, granica i kažnjavanju kćerke za prekoračenje postavljenih granica. Koliko je očeva koji smatraju da su ispunjavanjem spomenutih obaveza izvršili svoju roditeljsku dužnost? Ovakvim svojim postupkom i shvatanjem, otac cjelokupan odgoj svoje kćerke prebacuje na majku. Moramo naglasiti, ne umanjujući ovim majčin trud i zasluge u odgojnom procesu, da prilikom odrastanja u kćerkinom životu postoje periodi u kojim je neophodno prisustvo oca i zbog toga bi kćerkin odgoj trebao biti podijeljen između oba roditelja.

Adolescencija (pubertet) i kćerkine potrebe

U ranom djetinjstvu ženska djeca imaju veliku potrebu za majkom, ali u periodu adolescencije svaka kćerka ima direktnu potrebu za ocem koji u tom periodu njenog života igra vrlo važnu ulogu. Ukoliko otac ne opravda svoju ulogu u tom periodu kćerkinog života ili ga ne razumije, ili ne shvata koliko je opasan taj period, bit će direktni krivac za kćerkine unutrašnje osjećaje i loše postupke koji mogu proisteći nakon toga. U periodu adolescencije dešavaju se velike tjelesne i psihičke promjene kod djevojčica i mnogi roditelji nastoje da im se kćerka u tom periodu, a i prije, poduči određenim islamsko-fikhskim propisima koji se odnose na ženu, što postaje i njihova kćerka u tom periodu. Sigurno su šerijatsko-fikhska pravila vrlo važna i neophodna, međutim, ne treba se samo njima posvećivati pažnja. Adolescent, svejedno bio to dječak ili djevojčica, osjeća jednu vrstu potrebe za suprotnim spolom, ima želju da se isti neprestano nalazi u njegovoj blizini i razgovora s njim. U periodu adolescencije, prvi muškarac kojeg kćerki vidi ispred sebe jeste njen otac. Kroz njega će vrednovati i upoređivati sve ostale muškarce u svom životu. Ukoliko otac ispravno shvati svoju odgojnu ulogu, poštujući njene osjećaje, zasigurno će se njezino poštovanje prema njemu povećati, on će joj postati uzor i primjer po kojem će vrednovati ostale muškarce. I kada bude željela da se uda, željet će i tražiti da njen budući suprug sliči njenom ocu po osobinama i moralu. Nasuprot ovom, otac koji je grub, ima želju za prevlašću ili je zauzet i ništa ne zna o svojoj porodici, izgubit će sposobnost da ostavi utjecaj na svoju kćerku i vrlo lahko se može desiti da ona sama potraži zamjenu za prazninu koju je on ostavio.

Babina princeza i ljepotica

Vrlo je važno napomenuti da kćerka u periodu adolescencije ima jaku potrebu za isticanjem svoje ženstvenosti i ljepote. Ima potrebu za lijepim i nježnim riječima koje u određenim situacijama treba propratiti nježan dodir. Njen otac bi, sa svojom roditeljskom ljubavlju i nježnošću, trebao biti taj koji će joj sve to podariti. Ukoliko to ispuni i zadovolji njenu potrebu za lijepom, nježnom riječju, onda je takve riječi neće učiniti ranjivom i slabom kada ih prvi put čuje od suprotnog spola. U Poslanikovom, sallallahu alejhi ve sellem, opohođenju prema njegovim kćerkama imamo lijep primjer za ovaj segment odgoja. Uvažavao je potrebe svojih kćerki, iskazivao im ljubav i milost. Majka pravovjernih Aiša, radijallahu anha, pojašnjava nam Poslanikovo iskazivanje ljubavi, milosti i respekta u sljedećem hadisu: “Nisam vidjela nikoga sličnijeg Poslaniku u izgledu, kada stoji ili sjedi, od njegove kćerke Fatime. Kada bi ušla kod Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ustao bi prema njoj (uzeo je za ruku) i poljubio je te je posjeo pored sebe. A kada bi Poslanik ušao kod nje, ustala bi prema njemu (uzela ga za ruku), poljubila bi ga i posjela ga pored sebe.“ (Tirmizi i Ebu Davud, a šejh Albani je ocijenio hadis vjerodostojnim. Vidjeti: Sahihu ve daifu Tirmizi i Ebu Davud). Navedeni Poslanikovi, sallallahu alejhi ve sellem, postupci prema njegovoj kćerki, kao i njeno lijepo uzvraćanje na te postupke i osjećaje, ukazuju na vrhunski moral i savršeni odgoj.

Duševni smiraj

Zajedničke karakteristike svih žena su ranjivost i osjećajnost te stalna potraga za bezbjednošću i duševnim smirajem. Otac je prva osoba koja će u svojoj kćerki izgraditi osjećaj bezbjednosti. Očev dom je prvo mjesto gdje će naći bezbjednost, kada osjeti strah u bilo kojem periodu svoga života. Zbog toga, svaki otac treba svojoj kćerki obezbijediti duševni smiraj i bezbjednost prije materijalnog smiraja i bezbjednosti. Jer ako kćerka osjeti da je izgubila bezbjednost kod svoga oca, u porodičnoj kući, potražit će je negdje drugdje.

Poslanikovim odgojnim stazama

Svaki odgajatelj trebao bi kao učitelja uzeti Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Njegovo ophođenje prema kćerkama u vremenu i društvu koje je bilo poznato po zakopavanju žive ženske djece primjer je svim muškarcima. Ummu Halid, kćerka Halida, sina Seidova, pripovijeda nam o jednom događaju iz njenog djetinjstvu i kakav je trag taj događaj ostavio na njenu ličnost. Ona kaže: “Došla sam sa svojim ocem kod Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a na meni je bila žuta košulja, pa je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: "Lijepo, lijepo.” Rekao je Abdullah (prenosilac hadisa) da je Poslanik to rekao na habešijskom jeziku. Rekla je: ''Otišla sam da se igram sa Poslanikovim prstenom, pa me je moj otac ukorio. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: 'Pusti je!', a zatim je rekao: 'Iznosaj, pohabaj, poderi, (to je ponovio tri puta)''', a u drugoj predaji kod El-Buharije stoji: "...neka je zamijeni druga" (tj. uputio joj je dovu da košulja dugo ostane kod nje, za dug život i da je zamijeni drugom odjećom, kako je to običaj kod Arapa da se kaže). I rekao je Abdullah (prenosilac hadisa): ''Dugo vremena je imala ovu košulju.“ (El-Buhari i Fethul-bari). Svaka djevojčica još od malih nogu voli da se uljepšava i ukrašava, voli pohvale, koje u njenoj duši ostavljaju dubok trag i čine je nježnom, poslušnom osobom koja prihvata smjernice i savjete. Tako je i Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, pohvalio ljepotu njene odjeće, obraćajući joj se na jeziku uz koji je rasla (habešijski) i koji razumije, jer je sa svojim ocem i majkom odgajana u Habešiji (današnjoj Etiopiji) za vrijeme njihove hidžre. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, dozvolio joj je da se igra sa njegovim prstenom, uputio je dovu za njen dug život, obradovao ju je viješću da će u budućnosti mijenjati odjeću, i da je njen otac, sa Allahovim dopustom, taj koji je čuva i obezbjeđuje. Također ju je smirio i sugerirao da se ne brine za propadanje odjeće, jer će njen otac, sa Allahovim dopustom, to nadoknaditi. Zaista je rekao istinu Uzvišeni Allah: “Vi u Allahovom Poslaniku imate divan uzor za onoga koji se nada Allahovoj milosti i nagradi na onome svijetu, i koji često Allaha spominje“ (Prijevod značenja El-Ahzab, 21)

IZOLACIJA KRIMINALA - TEMELJ OPSTANKA ZAJEDNICE

ULOGA PORODICE

temelj opstanka zajednice, ULOGA MEDIJA

ULOGA DRŽAVNIH INSTITUCIJA

Pedeset i sedam savjeta (nasihata) hazreti Pejgambera, alejhisselam

Izvor hutbe

- أبو نصر عبد اللّه بن سعيد السجزي عن أبي الدرداء

- أبو نعيم والقضاعي عن ابن مسعود موقوفاً

- العسكري والديلمي عن عقبة

- البيهقي وابن عساكر عن عقبة بن عامر الجهني قال:

Hutbu su zabilježili es-Sidžzî, prenoseći je od hazreti Ebu Derdâa; potom Ebu Nu'ajm Isfahanî i Kadâ'î, prenoseći je kao hadis-i mevkuf od hazreti Ibn Mesuda; a zabilježili su je i Askerî i Dejlemî, prenoseći je od hazreti Ukbe ibn Amira.

Verziju hutbe koju ćemo s Božijom pomoći sada pročitati zabilježili su Bejheki i Ibn Asâkir, prenoseći je od hazreti Ukbe ibn Amira el-Džuhenîja. Hazreti Džuhenî ovako priča:

خرجنا في غزوة تبوك فاسترقد رسول اللّه صلى اللّه عليهوسلم إذ كان منها على ليلة فلم يستيقظ حتى كانت الشمس كرمح فقال ألم أقل لكيا بلال اكلأ لنا الفجر فقال: يا رسول اللّه ذهب بي الذي ذهب بك فانتقلغير بعيد ثم صلى ثم حمد اللّه ثم أثنى عليه ثم قال:

Otišli smo boriti se u Bici na Tebûku, pa je, u noći koja je uslijedila, hazreti Pejgamber, alejhisselam, malo prilegao. Spavao je, tako, i nije se probudio sve dok Sunce nije bilo poput koplja, poput štapa (znači, prespavali su sabah). Kada se probudio, rekao je:

„Zar ti ne rekoh, Bilale, da paziš (da nam ne prođe) sabah?!“

a hazreti Bilal odgovori:

„Allahov Poslaniče, alejhisselam, i ja sam mašio ono što je i tebi prošlo.“

Nije prošlo dugo, Poslanik, alejhisselam, je obavio namaz, potom izrekao hvalu uzvišenome Allahu, izrekao Mu slavu, i obratio nam se:

Tekst hutbe

أَمَّا بَعْدُ

A potom

ovo je rječica koja se često upotrebljava u arapskome jeziku; uvijek je Arapi izgovaraju kada se žele obratiti prisutnima, a prethodno su jezikom i srcem zahvalili uzvišenome Allahu; zato naše svako obraćanje, pojedincu ili grupi, u posebnim ili svakodnevnim prilikama, mora uslijediti tek nakon što izgovorimo „elhamdulillah“, „subhanallah“, „bismillah“ ili sl.; naši stari, kada bi god željeli nešto reći, uvijek bi prvo, kao, kratko odšutjeli, ustvari u sebi bi nešto proučili; tako i shvatamo preporuku hazreti Muhammeda, alejhisselam, koji kaže da treba: „ili govoriti dobro, ili šutjeti“.

فَإِنَّأَصْدَقَالْحَدِيثِكِتَابُ اللّهِ

Najpraviji govor (najistinitija i najiskrenija riječ) to je Allahov Kitab (Kur'ani-azîmuššân)

jer učenjem/čitanjem Kur'ana, kod čovjeka i koji ga uči i koji ga sluša, jača ubjeđenje i dižu se koprene.

وَأَوْثَقَ الْعُرَى كَلِمَةُ التَّقْوَى

Najčvršći konopac, to je riječ: takvaluk (bogobojaznost)

naše današnje bosanskohercegovačko društvo u izuzetno je teškome moralnome stanje, otuda za sve što planiramo, tražimo „veze“, „poznanstva“, i što imamo više „veza“ to se osjećamo sigurnijim; hazreti Pejgamber, alejhisselam, nas upozorava da je najčvršća veza, neraskidiva, bogobojaznost, jer kada se oslonimo na dragoga Allaha, nikada nećemo biti iznevjereni.

وَخَيْرُ الْمِلَلِ مِلَّةُ إِبْرَاهِيمَ

Najpribraniji millet, jeste: Ibrâhim-pejgamberov, alejhisselam, millet

biti vjeran dragome Bogu, to je napribranije; hazreti Ibrahim-pejgamber, alejhisselam, simbol je iskrene i čvrste vjere u jednoga Boga, ne vjere u naciju ili novac, ne vjere u varanje, lažiranje, krivo predstavljanje, već vjere u poštenje i čestitost jer su samo poštenje i čestitost osobine čiji je izvor dragi Bog, a varanje, pretvaranje, licemjerstvo, pohlepa i sl., to su đavolska svojstva.

وَخَيْرُ السُّنَنِ سُنَّةُ مُحَمَّدٍ

Najbolji sunnet, to je Muhammed-pejgamberov sunnet

„Sunnet – Pejgamberov, alejhisselam, običaj; naš pejgamber, alejhisselam, šta je govorio, i šta je radio, i šta se pred njim govorilo, pa je on to potvrdio – sve je to: sunnet“ (hadži hafiz Hadžimulić)

وَأَشْرَفُالْحَدِيثِذِكْرُ اللّهِ

Najbolji je govor – Allaha spominjati

jer je nešto plemenito, časno, shodno bliskosti, druženju, spominjanju, tog nečeg.

وَأَحْسَنُ الْقَصَصِ هَذَا الْقُرْآنِ

Najbolje su pripovijesti – ovaj Kur'ân

jer on potvrđuje sve prethodne objavljene Knjige uzvišenoga Allaha, a ujedno budi iman u čovjeku.

وَخَيْرُ اْلأُمُورِ عَوَازِمُهَا

Najbolji su poslovi – ono što je na čovjeka farz (oni ibadeti koji su farz)

وَشَرُّ اْلأُمُورِ مُحْدَثَاتُهَا

Najgori su poslovi – beskorisne novotarije

وَأَحْسَنُ الْهُدَيهَدْيُ اْلأَنْبِيَاءِ

Pejgambersko upućivanje – jeste najbolje upućivanje

kolikogod nekoga voljeli, taj, makar i malo, griješi, za razliku od hazreti pejgamberâ, alejhimusselam, koji su, odredbom uzvišenoga Allaha, bili bezgriješni jer ih je izravno On odgajao.

وَأَشْرَفُ الْمَوْتِ قَتْلُ الشُّهَدَاءِ

Najbolja je smrt – poginuti za vjeru

وَأَعْمَى الْعَمَى أَلضَّلاَلَةُ بَعْدَ الْهُدَى

Najveća je sljepoća – bivši na prâvom putu, skrenuti na krivi put

وَخَيْرُ الْعِلْمِ مَا نَفَعَ

Najbolja je nauka – onâ koja koristi

u drugoj verziji ovoga hadisa piše: وَخَيْرُ الْعَمَلِ مَا نَفَعَ, što znači, najbolje je djelo – ono koje koristi, od kojega ima koristi.

وَخَيْرُ الْهُدَى مَا اتُّبِعَ

Najpraviji put je islam

doslovno: najbolja uputa je ona koju čovjek istinski i slijedi, nije da samo o njoj govori, da se kroz nju samo legitimira, predstavlja, već koju stvarno sprovodi, čije naredbe, zabrane i savjete slijedi u svome životu.

وَشَرُّ الْعَمَى عَمَى الْقَلْبِ

Najgora je sljepoća – srčanâ (sljepoća srca)

وَالْيَدُ الْعُلْيَا خَيْرٌ مِنَ الْيَدِ السُّفْلَى

Ruka koja daje, bolja je nego onâ, koja prima

وَمَا قَلَّوَكَفَىخَيْرٌ مِمَّا كَثُرَ وَأَلْهَى

Manjina, koja zadovoljava, bolja je od množine (većine), koja bi te s prâvog puta okrenula

imati malo a dostatno, bolje je već imati puno a zaboraviti, zaboraviti na dragoga Allaha i drugi, vječni svijet; najčešće su stvari s ovoga svijeta za ovozemaljski život, po pitanju kvalitete, u obrnutom smjeru u odnosu na drugi svijet, tako imati veliko bogatstvo veoma često znači zaboraviti na ibadet pa, kao rezultat, slijedi siromaštvo na ahiretu.

وَشَرُّ الْمَعْذِرَةِ حِينَ يَحْضُرُ الْمَوْتِ

Najgora je isprika – pred smrt!

čovjek na samrti se istinski kaje ali je razlog za to što, neposredno pred ispuštanje duše, kako časni Kur'an kaže – „kad duša do guše dopre“ (56:83), čovjeku se skidaju sve koprene, uzvišeni Allah mu dadne da jasno vidi istinu ali do toga taj čovjek nije došao svojim trudom.

وَشَرُّ النَّدَامَةِيَوْمَ الْقِيَامَةِ

Najgore je kajanje na kijametskom danu

kada nastupi Sudnji dan, sve je gotovo, tada se pokajanje neće primati; stoga je čovjekovo da se kaje dok je živ, ili da se trudi voljeti uzvišenoga Boga kako bi se još na ovome svijetu umilio Njegovim odabranim robovima, poslanicima, šehidima i evlijama, kako bi se oni, s Allahovom dozvolom, zauzeli za griješnika na Danu suda.

وَمِنَ النَّاسِ مَنْ لاَ يَأْتِي الصَّلاَةَ إِلاَّ دُبُراً

Nekoji ljudi, namaz te'hir čine (kasnije ga klanjaju)

tj. bezrazložno odgađaju klanjanje namaza do pred istek namaskog vremena.

وَمِنْهُمْ مَنْ لاَ يَذْكُرُ اللّهَ إِلاَّ هَجْراً

A nekoji, Allaha, s draga srca ne spominju

وَأَعْظَمُ الْخَطَايَا اللِّسَانُ الْكَذُوبُ

Najveća je pogreška – laž!

najveća pogreška je jezik koji stalno laže, pa onda laž postane svojstvo te osobe, a odatle je veoma malena razdaljina do potvore, objede, a u konačnici i do nevjerstva.

وَخَيْرُ الْغِنىَ غِنَى النَّفْسِ

Najbolja zgoda, je srčana zgoda (najveće bogatstvo – to je: bogatstvo duše)

وَخَيْرُ الزَّادِالتَّقْوَى

Pobožnost (bogobojaznost) je najbolja hrana

hazreti imam Gazali kaže da je ibadet baziran na tri osnove; prvi osnov čine uputa i podrška od uzvišenoga Allaha, i oni su za bogobojazne: „Allah je na strani bogobojaznih“ (2:194); drugi osnov čine popravljanje djela i smanjenje broja nepotpunih djela, a i to je za bogobojazne: „On će vam djela popraviti“ (33:71); treći osnov čini prihvaćanje djela, Allah prihvaća djela bogobojaznih: „'Allah prima samo od onih koji su bogobojazni'.“ (5:27).

وَرَأْسُ الْحِكْمَةِ مَخَافَةُ اللّهِ

Vrhunac mudrosti je: Allaha se bojati!

وَخَيْرٌ مَا وُقِرَ فِي الْقَلْبِ أَلْيَقِينُ

Od stvari, koje srcem vladaju, jest: vjersko osvjedočenje imati

najvrednije od onoga što čovjek može dopustiti da vlada njegovim srcem, jeste čvrsto uvjerenje – jekin.

وَاْلإِرْتِيَابُمِنَ الْكُفْرِ

Sumnjati u vjeri, je (od) kufra (nevjerstva)

وَالنِّيَاحَةُ مِنْ عَمَلِ الْجَاهِلِيَّةِ

Za mrtvacem naricati, i njegove dobrote naričući nabrajati, jest jedan od ružnih predislamskih običaja

وَالْغُلُولُمِنْ جُثَا جَهَنَّمَ

Vjerolomstvo (izdaja), jest od džehennemskih kamenica

وَالْكَنْزُكَيٌّ مِنَ النَّارِ

Sabiranje pârâ jeste, vlasniku njihovu, vatreni žig

svaki imetak koji prelazi nisab a na koji se ne daje zekat, nije ni od kakve koristi vlasniku, naprotiv, predstavlja teret koji će ga na kraju odvući u džehennem.

وَالشِّعْرُمِنْ مَزَامِيرِ إِبْلِيسَ

Nepohvaljeno pjesništvo – to su vražije svirale

وَالْخَمْرُ جِمَاعُ اْلإِثْمِ

Vino, i opojna pića, jesu izvor svake nesreće!

وَالنِّسَاءُ حَبَالَةُ الشَّيْطَانِ

Žene su – vražije mreže!

ljepše su, nježnije,osjetljivije, emotivnije, promućurnije, od muškaraca pa najčešće preko njih djeluju, uslijed takvih Bogom dragog danih osobina, ljudske niske strasti i đavolski napadi.

وَالشَّبَابُ شُعْبَةٌ مِنَ الْجُنُونِ

Mladost je ogranak od budalaštine (ludosti)!

zato se odgovorni položaji nikada ne daju samo mladima, već je nužno da su uvijek ili pod direktnim nadzorom starijih, ili, pak, da usko sa starijima sarađuju; hazreti Pejgamber, alejhisselam, je rekao u jednome hadis-i šerifu: „Starac (šejh) u nekom narodu, je poput poslanikâ Beni Israila.“

وَشَرُّ الْمَكَاسِبِ كَسْبُ الرِّبَا

Najgora je zarada – kamata!

وَشَرُّ الْمَآكُلِ أَكْلُ مَالِ الْيَتِيمِ

Najgore je jelo, sirotinjski mâl

doslovno: najgore je jelo – jesti imetak siročeta; šerijatsko je pravilo da nakon svoje smrti Božiji poslanici, alejhimusselam, ne ostavljaju ništa iza sebe u nasljedstvo; odatle se direktno izvode dva zaključka: prvo, s obzirom da je istinski učenjak nasljednik hazreti Muhammeda, alejhisselam, materijalno nasljedstvo koje ostavlja iza sebe ne smije biti ogromno, veliko, jer učenjak ne smije posvetiti svoj život stjecanju imetka; jedini je izuzetak slučaj kada sâm učenjak od nekog svog pretka nešto veliko naslijedi, pa to isto ostane iza njega, ili sl. I drugi zaključak, savjeti i upute hazreti Pejgambera, alejhisselam, predstavljaju duhovno nasljedstvo koje je ostavio svojim sljedbenicima, pa kako je sâm hazreti Muhammed, alejhisselam, bio siroče (jetîm), otuda to njegovo duhovno nasljedstvo učenjaci, državnici, vođe i sl. ne smiju koristiti radi vlastite, lične, dobiti, već samo kako bi služili svome narodu, hazreti Pejgamberovom, alejhisselam, ummetu.

وَالسَّعِيدُ مِنْ وُعِظَ بِغَيْرِهِ

Onaj je sretan, ko se popravi, videći drugoga!

وَالشَّقِيُّ مَنْ شَقِيَ فِي بَطْنِ أُمِّهِ

Najveći je nesretnik onaj, koji se, kao takav, od majke rodi!

وَإِنَّمَا يَصِيرُ أَحَدُكُمْإِلَى مَوْضِعِ أَرْبَعَةِ أَذْرُعٍ

Vaša su mjesta – četiri aršina zemlje!

na ovome mjestu podvučeni su i prijevod, i tekst hadisa; obaveza je vjernika, mada je to teško, ovu poruku imati uvijek na umu: šta god radili, kako god se osjećali, naša konačna staništa su kaburovi, mjesta, kako se kod nas kaže: „dva sa dva“; sve ostalo bude, i prođe.

وَاْلأَمْرُ بِآخِرِهِ

Vrijednost posla je – svršetak!

kvalitet i značaj nekoga posla, djela, vidi se tek kada se ono završi, kada počne davati svoje plodove, dobre ili loše.

وَمَلاَّكُ الْعَمَلِخَوَاتِمُهُ

A pošljedak je vlasnik posla!

nar. posl. „končić djelo krasi“ (hadži hafiz Hadžimulić)

وَشَرُّ الرَّوَايَارَوَايَا الْكِذْبِ

Najgori su oni ljudi, koji laž prenose!

وَكُلُّ مَا هُوَ آتٍقَرِيبٌ

Sve što će doći, blizu je!

وَسِبَابُ الْمُؤْمِنِفُسُوقٌ

Muslimane grditi (psovati), je veliki grijeh

وَقِتَالُ الْمُؤْمِنِكُفْرٌ

A ubijati ih, jeste kufur

وَأَكْلُ لَحْمِهِ مِنْ مَعْصِيَةِ اللّهِ

Muslimanovo meso jesti (gibet činiti), jeste (veliki) grijeh

وَحُرْمَةُ مَالِهِ كَحُرْمَةِ دَمِهِ

Muslimanov imetak, kao i njegov krv, jest harâm

وَمَنْ يَتَأَلُّ عَلَى اللّهِيُكَذِّبْهُ

Ko se Bogom kune, za stvari koje će doći, Bog će ga u laž utjerati

stvari koje su nepoznato – gajb: nastup Sudnjega dana, ko će u džennet a ko u džehennem, i sl., mogu se samo nagađati a onaj ko ustraje u nagađanju, Allah dragi će dati pa će ispasti lažov; ne treba se, ni kao poštapalica, dragim Allahom često zaklinjati: „Allaha mi“, „Boga mi“, i sl.

وَمَنْ يَغْفِرْ يَغْفِرِ اللّهُ لَهُ

Ko praštâ, i njemu će Bog oprostiti

ko oprosti nakon što bude u situaciji da uzme svoj hakk, da se pravedno osveti, tome će i Allah oprostiti; ali čovjek ne može iz kukavičluka, ili uslijed objektivne slabosti u odnosu na snagu zločinca (zalima) istome oprostiti jer, kako smo prethodno vidjeli, najbolja smrt je, kaže hazreti Pejgamber, alejhisselam, poginuti za vjeru; zato niko ne može u tuđe ime nekome oprostiti.

وَمَنْ يَعْفُيَعْفُ اللّهُ عَنْهُ

Ko af čini (ko prelazi preko sitnica)/ ne zamjera drugima za sitnije uvrede i potcjenjivanje i omalovažavanje/ Allah, dž. š., će preći preko njegovih sitnijih grijeha i pogrešaka

وَمَنْ يَكْظِمِ الْغَيْظَيَأْجُرْهُ اللّهُ

Ko svoju ljutnju i srdžbu proždre, Allah će ga nagraditi

وَمَنْ يَصْبِرْ عَلَى الرَّزِيَّةِيُعَوِّضْهُ اللّهُ

Ko se strpi na ezijjetu, (na uvredama i poniženjima koje podnosi od strane svoje okoline), Allah će mu naknaditi to strpljenje

وَمَنْ يَتَّبِعِ السُّمْعَةَ يَسْمَعِ اللّهُ بِهِ

Ko rijaluku (samohvali) podložan bude, Allah ga čuje

ko bude insistirao da ga se hvali, Allah će ga osramotiti. U drugoj verziji piše: ومَنْ يَتَّبِعِ الشُّمْعَةََ, što znači, ko bude uživao u pogrdnim šalama na račun vjernika, Allah će dati pa će se drugi njemu izrugivati.

وَمَنْ يَصْبِرْ يُضَعِّفِ اللّهُ لَهُ

Ko u nesreći i ljutnji sabur učini, Allah će ga dvostruko nagraditi

وَمَنْ يَعْصِ اللّهَ يُعَذِّبْهُ اللّهُ

Ko griješi, bit će kažnjen

ko je neposlušan prema dragome Allahu, dragi Allah će ga kazniti.

أَللَّهُمَّ اغْفِرْ لِي وَلأُِمَّتِي أَللَّهُمَّ اغْفِرْ لِي وَلأُِمَّتِي أَللَّهُمَّ اغْفِرْلِي وَلأُِمَّتِي

Bože! Oprosti meni i mome ummetu! Bože! Oprosti meni i mome ummetu! Bože! Oprosti meni i mome ummetu!

od Poslanikovog, alejhisselam, Sunneta je da se neke stvari ponavljaju tri puta; ukoliko našim savjetom ipak nismo pomogli bratu ili sestri, dova koju za njih činimo inšallah sigurno će im pomoći; najbolje je za drugoga uputiti dovu dragome Allahu a da taj drugi to i ne zna, ali je ponekad potrebno i javno drugome dovu učiniti (npr. odatle naša praksa da nekome zajednički učimo nešto na murad).

أَسْتَغْفِرُ اللّهَ لِي وَلَكُمْ

Tražim oprosta od Allaha, dž. š., sebi i vama!

da se ne bismo uzoholili, trebamo vjerovati da smo uvijek na nižem stepenu bliskosti s uzvišenim Allahom od onoga s kime razgovaramo; stoga i ako želimo, u sebi i javno, zatražiti oprost za drugog, moramo prvo iskazati sumnju da smo veći griješnici od toga drugog, pa tek onda zatražiti i za drugog oprost; nekada će ovo tako djelovati da ćemo se predomisliti i nećemo ništa drugome ni reći, shvativši količinu vlastitih grijeha.

"Babo" i "djed" u Kur'anu

Kur’an koristi dvije riječi da označi ono što se u našem bosanskom jeziku podrazumijeva pod riječju babo ili otac. Te dvije riječi su EBUN i VALIDUN. Rani muslimanski jezikoslovci su tragali za preciznim značenjima ova dva izraza, te raspravljali o tome jesu li ili nisu sinonimi. Za ishodište ovih rasprava uzimali su kur’anski Tekst i njegovu upotrebu riječi ebun i validun, te na tome gradili valjanu argumentaciju u odbrani svojih stavova. U ovome tekstu slijedit ćemo mišljenje onih jezikoslovaca koji zastopaju stav kako ova dva izraza imaju svoje specifičnosti koje ih jedan od drugog razlikuju u značenjskim nijansama (Ibn Faris, Džezairi...) a potom i navesti neke kur’anske ajete koji idu u prilog ovom mišljenju. U svjetlu toga pokušat ćemo derivirati i neka značenja koja nam se u ovom trenutku čine važnima, s obzirom na današnju modernu civilizaciju u kojoj je institucija babe pa i djeda ozbiljno ugrožena. Ugroženost tih dvaju, za muslimansku porodicu nezamjenljivih institucija, uslijedila je kao posljedica prodora zapadno-evropskog stila života i odnosa u porodici te muslimanske porodice ovdje u Bosni ili, pak, koja se našla u nekoj od evropskih država koje imaju posvema drugačiji svjetonazor od onoga kako to naučavaju muslimanski izvori vjere: Kur’an i Sunnet.

Danas su uočljive duboke krize na relaciji sin-otac, unuk-djed, i stoga je neophodno stalno našu pažnju posuvraćati na kur’anski Tekst koji nam nudi izobilje dragocjenih moralnih normi u tom pogledu. Smatramo da je potrebno aktualizirati ovaj problem kako bi se lakše suprostavili agresivnoj materijalizaciji i modernizaciji u ovom segmentu muslimanske porodice. Samo izvornim i nepretrgnutim življenjem kur’anske Poruke muslimani danas mogu drugima i drugačijima od sebe pokazati vrijednosti zdrave islamske porodice i zdravih odnosa koji vladaju unutar nje.

Prava je dragocjenost unutar civilizacije zapadno-evropskog kruga njegovati autentični muslimanski odnos spram babe ili djeda. Moderne i industrijski razvijene zemlje Evrope danas ne mogu naći izlaz u tim odnosima. Porodice se raspadaju, svako punoljetno dijete ima pravo na sopstveni stan, a time i na odvojenost od oca ili djeda. Ili se tu roditeljska ili djedovska sudbina završava u nekim od staračkih domova u kojim ih oči njihova vlastita djeteta nisu ni pogledale. Trka za novcem ili bauk potrošačke kulture uzima svoj danak među odnosima onih najbližih. Bolno nam je konstatovati da neke naše muslimanske porodice koje su svoje udomljenje našle u nekim evropskim državama se povode za tim trendom. Ne samo da time dolazi do strašnih posljedica u porodičnim odnosima nego se time i odudara od izvornog islamskog nauka. Kur’an nas često na svojim stranicama poziva na promatranje i putovanje ovim svijetom da bismo primili i primjenili pouke koje nam se nadaju. Slijediti i onoga koji je i sam propao ili propada nema nikakva smisla niti svrhe!

2. Upotreba riječi "babo" i "djed" u Kur'anu

Sada ćemo se vratiti našim razmatranjima s početka ovog teksta. Riječ ebun u Kur’anu ima općenitiju i širu upotrebu od izraza validun. Njome se misli na direktnog oca, zatim na djeda, pradjeda i daleke predake. Mnogi ajeti nam kazuju o takvoj upotrebi riječi ebun. Navest ćemo samo neke:

1. “Kada Jusuf reče ocu (Li Ebihi) svome...”,
2. “...u vjeri pretka (Ebikum) vašeg Ibrahima. Allah vas je odavno muslimanima nazvao...”, “Allaha, Gospodara svoga i Gospodara vaših predaka (Ābāikum) drevnih”.
   Kada je posrijedi izraz validun njime se misli samo na direktnog oca, tako da se u Kur’anu ovom rječju ne označava djed. Također se navodi samo u jednini i dvojini a pri tome se misli na oba roditelja tj. direktnog oca i majku. Kur’an veli: “i roditeljima dobročinstvo činiti/Ve Bil ValidejniIhsanen/.” Jedna od, možda, najznačajnijih diferencijacija između ova dva izraza jeste u tome da se u Kur’anu riječ ebun upotrebljava u smislu očinstva a čime se namjerava intelektualno briženje, napućivanje i vođstvo nad djetetom. U prilog ovakvog stava Kur’an nam govori:
3. “I kad uđoše onako kao im je otac njihov (Ebūhum) naredio...”, “Neću napustiti ovu zemlju dok mi to otac moj (Ebī) ne dozvoli...”, “Nećemo, slijedit ćemo ono na čemu smo zatekli pretke svoje (Ābāena) ”, “Ne, odgovoriše, ali mi smo upamtili pretke naše (Ābāena) kako tako postupaju”, “Otac (Ebūki) ti nije bio nevaljao”,
   Kako se vidi, dakle, iz navedenih ajeta otac ili babo je onaj koji vodi računa o odgoju djeteta: on naređuje, on je onaj od kojeg se traži dopuštenje ili onaj koji se slijedi. Ovi ajeti upravo potvrđuju ono što smo maloprije rekli, babi pripada napućivanje, vođstvo i odgoj nad svojim djetetom i to posredstvom vlastitog primjera i uzora, bio on loš ili dobar babo! Ragib Isfahani veli da o tome govori i slijedeći kur’anski ajet: “Mi smo zatekli naše pretke (Ābāena) kako ispovjedaju vjeru i mi ih u stopu slijedimo.” Isfahani dalje nastavlja i kaže da se ovaj ajet ima razumjeti na taj način da se ovdje misli na učenjake koji su im prenijeli određena znanja, te to potvrđuje još jednim ajetom: “Gospodaru naš, mi smo prvake naše i starješine naše slušali, pa su nas oni s pravog puta odveli.” Iz ovoga ajeta spomenuti komentator Kur’ana zaključuje da se riječ ebun metaforički koristi i za učenjake i vođe nekog naroda. Riječ validun nema metaforičke upotrebe u kur’anskom govoru i za razliku od riječi ebun, koja ističe intelektualni aspekt u razvoju čovjeka, ona ističe njegov emocionalni aspekt. To se ponajbolje vidi u onim kur’anskim ajetima koji oporučuju suosjećajnost, dobročinstvo i zahavalnost prema roditeljima gdje se redovito koristi izraz valid u dvojini. Takvi ajeti su na primjer:
   “.. i roditeljima (Bil Vālidejni) dobročinstvo činiti...”, “Budi zahvalan meni i roditeljima svojim (Vālidejke) ”,
4. “I roditeljima svojim (Bi Vālidejhi) bio je dobar”,
5. “Gospodaru moj, oprosti meni i roditeljima mojim (Bi Vālidejje)”. . . .
.

Iz ovih se ajeta jasno vidi da se riječ validun odnosi samo na direktnog oca, tako da nema ni pomena o djedu ili dalekim precima kako ih u sebi obujmljuje izraz ebun. Ovdje se uočava i prisnost, emocionalna povezanost, između babe i njegova djeteta dok je ta veza slabija kada su u pitanju unuci i njhovi djedovi. Koliko je, zapravo, jaka ta emocionalna veza između babe i njegova djeteta vidimo najbjelodanije iz kur’anske sure El- Beled gdje se uzvišeni Allah zaklinje: “I roditeljem (Vālidin) i onim koga je rodio.” Ovdje postoji još jedan momenat kojeg vole komentatori Kur’ana često naglašavati. Naime, osvjedočili smo se u veoma blisku, prisnu vezu između roditelja i njegovog djeteta. Međutim, ta duhovna veza, premda tako jaka i postojna na ovome svijetu, na kijametskom danu bit će nemoćna da bilo šta učini! A kome bi roditelji ili dijete prvo u pomoć pritekli? Roditelji svome djetetu a dijete svom roditelju! Ali poslušajmo Govor Vječnoga, Gospodara, u suri Lukman, 33. ajet:

“O ljudi, bojte se Gospodara svoga i strahujte od Dana kad roditelj (Vālidun) djetetu svome neće moći nimalo pomoći, niti će dijete moći svome roditelju (Vālidihi) imalo pomoći!”

Da kur’anski izraz validun ističe emocionalni aspekt u čovjeku može se još vidjeti i iz onih kur’anskih ajeta koji naređuju dobročinstvo prema roditeljima i visoko poštovanje spram njih uz redovitu osudu uznemiravanja roditelja pa makar to bilo i sa “Uh” : “Gospodar tvoj zapovijeda da se samo Njemu klanjate i da roditeljima (Vālidejni) dobročinstvo činite. Kad jedno od njih dvoje, ili oboje kod tebe starost dožive ne reci im ni ‘Uh’- i ne podvikni na njih, i obraćaj im se rječima poštovanja punim.” Kur’an naglašava da u ovoj emocionalnoj vezi između roditelja i njihove djece ne smije biti nikakve štete ni po jednu stranu: “...majka (Vālidetun) ne smije da trpi štete zbog djeteta svoga, a ni otac (Mevlūdun) zbog svoga djeteta...” Ovdje valja istači i važnu činjenicu da dijete ne smije trpjeti roditeljske svađe i razmirice. Današnjoj nauci poznat je pedagoški i psihološki razvoj takve djece.

Uprkos tome što islam pridaje, kako smo vidjeli, izvanredno važno mjesto emocionalnoj vezi, sponi, između roditelja (babe i majke) i njihova djeteta, postoje momenti kada ta spona ne smije preći određenu granicu. Ovdje se, prije svega, misna akidet (vjerovanje temeljne istine/članke muslimanske vjere) i na šerijatske propise, a prvenstveno se tu misli na presude i svjedočenje kada se zahtijeva pravda pa makar i protiv sebe i svojih roditelja. Poslušajmo i duboko se zamislimo nad kur’anskim ajetom koji nam kaže: “O vjernici, budite uvijek pravedni, svjedočite Allaha radi, pa i na svoju štetu ili na štetu roditelja (Vālidejn)...” O kako li samo Kur’an pogađa nas ljude kada čitamo ovakve i slične ajete! “...Budi zahvalan Meni i roditeljma svojim (Vālidejke), Meni će se svi vratiti. A ako te budu nagovarali da drugog Meni ravnim smatraš, onoga o kome ništa ne znaš, ti ih ne slušaj...”

Dakle, emocionalna veza sa roditeljima ne nadvladava vjerničko vjerovanje u Istine islama. Kazat ćemo još da izrazi ebun i validun kada se koriste u kontekstu nasljedstva (mīrās) i imovinskih prava imaju istovjetno značenje u kur’anskom govoru (pogledati na primjer prijevod ili izvornik sedmog i jedanaestog ajeta sure En- Nisa). Proces nasljedstva i prenošenja imovinskih prava s jedne osobe na drugu samo po sebi uključuje i one aspekte u čovjeku koji su sadržani u riječi ebun, kao i one koji se nahode u pojmu validun. Uistinu je Kur’an Govor Allaha veličanstvenog!

Govoru o babi i djedi prethodi uvijek govor o majci, o tom časnom liku kojem je ljudski duh podario najljepše stranice izražene kroz poeziju, prozu, priču, roman... Zapravo riječ validun vrlo često se koristi u dvojini te je na neki način vrlo bliska pojmu majka. Ovaj izraz se u Kur’anu spominje na 27. mjesta u raznim jezičkim varijacijama dok se izaraz ebun spominje na 84. mjesta (El Mewrid El Mufehres li Elfazil Kur’anil Kerim).

Gospodaru moj, daj da ja i neki potomci moji obavljamo molitvu; Gospodaru naš, Ti uslišaj molbu moju! Gospodaru naš, oprosti meni, i roditeljima mojim, i svim vjernicima- na Dan kada se bude račun polagao! (Kur’an)